Mihajlo Pavić, srbijanski televizijski voditelj koji je dospio na naslovnice iznenadnom ostavkom na Pink u izravnom prijenosu, otkrio je da je tri godine boravio u domu u Zvečanskoj nakon smrti majke i bake, sa kojima je navodno u to vrijeme živio. Voditelj je ispričao svoju osobnu priču, ispričavši svoje iskustvo odrastanja u obitelji samohrane majke, kojoj je podršku pružala i njegova baka. Nažalost, kada je voditelj imao samo šest godina, njegova je majka dobila poražavajuću dijagnozu raka pluća. Liječnici su joj prognozirali samo devet mjeseci života, a nevjerojatno, prkosila je svim izgledima i nadmašila ovu prognozu, služeći kao dokaz njene nepokolebljive otpornosti i odlučnosti.
“Nakon toga sam boravio kod bake, gdje sam doživio veliku ljubav. Međutim, u cijelosti okolnosti, osjećao sam se zbunjeno, jer nitko nije mogao razjasniti odsutnost moje majke. Tri godine nakon toga baka je otišla, a samim tim i niz nepovoljnih pojedinaca i okolnosti.” – izjavio je. Nakon dva velika poraza, Pavić se odlučio preseliti i na kraju se našao u ustanovi za zbrinjavanje napuštene djece.
“Kad sam jednog dana došao kući iz škole, u sobi sam zatekao prizor onesviještene bake. U dobi od 10 godina, ovo je bilo mučno iskustvo. Susjedi su brzo kontaktirali hitnu pomoć, a tijekom dana su se okupljali razni pojedinci poput prijatelja, članova obitelji i kumova kako bi razgovarali o tome tko će preuzeti odgovornost za moju skrb ubuduće. Iako me nitko od mojih rođaka nije htio primiti k sebi, činilo se da su više zabrinuti za sudbinu bakinog nakita, majčinih bundi, kuće i drugih vrijednih stvari. Nažalost, činilo se da nitko nije razmišljao o tome što će biti sa mnom u ovoj situaciji.” – otkrio je tom prilikom.
Prema Mihajlu, vodio je potpuno usamljeni način života i išao je od jednog do drugog prebivališta. Zbog neadekvatnog ponašanja porodice i borbe s alkoholom njegovih kumova, njegovoj porodici je oduzeto skrbništvo nad njim. “Zbog ove situacije osjećao sam se zapostavljeno i zlostavljano. Retrospektivno, sreća je što su izgubili skrbništvo, jer mogu samo nagađati kojim bi putem moj život krenuo da su oni ostali pod kontrolom. Nakon što sam napustio tu obitelj i proveo kratko vrijeme sa svojim sestrama, našao sam se bez ikakvog sustava podrške.
Obaveza brige o meni pokazala se preopterećujućom za moju sestru, zbog čega sam se preselio u dom u Zvečanskoj, mjesto koje je ulijevalo veliki strah i meni i mojoj majci. Od tada je moj akademski uspjeh uvelike patio. Gubitak motivacije i potpuno povlačenje u sebe učinili su me lošim učenikom. Konstantan osjećaj nepripadanja i oštro podsjećanje na moj nedostatak roditeljske figure pridonijeli su tome.
Počeo sam bježati iz škole, obrazac koji se pojavio tijekom moje druge godine srednje škole. Preko puta je stajala krčma u kojoj su se okupljali lokalni pijanci. Dok sam ih promatrao, nisam mogao a da ne razmislim o mogućnosti podlijeganja sličnoj sudbini. Baš u tom trenutku sve se promijenilo. Odlučan krenuti drugim putem, donio sam svjesnu odluku težiti akademskim stipendijama i krenuti na put osobnog rasta.” – dodao je u svom obraćanju koje je postalo glavna tema na društvenim mrežama.
