Žarko Laušević preminuo je 15. studenog u 64. godini života, ostavivši iza sebe duboku ostavštinu kazališnih i filmskih izvedbi. Kao što su primijetili stručnjaci iz industrije, njegova gluma bila je samo majstorska. Toma Fila, pravni zastupnik Lauševića, jedan je od onih koji su uz njega proživjeli najstrašnije i najstrašnije razdoblje Lauševićevog života.
Toma Fila pripovijeda o susretu sa Žarkom u izazovnom razdoblju, u kojem mu je pomogao profesor Miško Radoman, koji je tada obnašao saveznu dužnost u Srbiji i Crnoj Gori. “Kad sam čuo njegov slučaj, odmah sam bio zaintrigiran. Skoro dva mjeseca Žarko je bio bez pravnog zastupnika i ja sam se uputila u zatvor u Spužu da ga posjetim. Nakon što smo se predstavili, otkrio mi je: “Ja sam ubojica. Oduzeo sam živote dvojici ljudi i ranio trećeg. Taj će teret zauvijek ostati sa mnom. Ipak, preklinjem vas da branite mog brata, jer on je nevin bilo kakvog nedjela.” – kazao je. Prema njegovim riječima, to je ostavilo dubok dojam na Filu i ganulo ga na osobnoj razini.
“Dok sam bio odvjetnik, branio sam bezbroj pojedinaca optuženih za ubojstvo – možda čak i tisuću. Obično mi ti klijenti ne bi rekli istinu, ali u ovom slučaju čuo sam optuženog kako iskreno govori o svojim mislima i osjećajima. Žalosno je što je Žarko do kraja života nosio u duši težinu tog iskustva iako zapravo nije bio ubojica. Ta činjenica samo pridonosi tragičnosti situacije do koje je došlo stjecajem više nesretnih okolnosti koje su se dogodile odjednom.” – izjavio je Fila. Prema njemu, u Žarkovom životu dogodio se ključni trenutak koji je označio početak pozitivne promjene u njegovoj sudbini. Taj preokret dogodio se prilikom njegovog nastupa u predstavi “Sveti Sava” u kojoj je tumačio lik Rastka Nemanjića.
Nakon događaja koji su uslijedili, život Žarka Lauševića zauvijek se promijenio. Bio je bombardiran stalnim prijetnjama i višetjednim napadima medija nakon navodnog “skrnavljenja” lika i duha Svetog Save tijekom predstava u kojima je sudjelovao. Za njega su to bila burna i teška vremena jer je redovito dobivao prijetnje smrću, a nije pošteđena ni njegova obitelj. Stalna opasnost i prijeteće prijetnje natjerale su ga da nabavi vatreno oružje. Fila tvrdi da je oduvijek smatrao da je predstava “Sveti Sava” uzrok svega što se zadesilo Žarka Lauševića, a pri toj tvrdnji ostaje i danas.
Prema riječima Tome Filo, dogodila se još jedna nesreća u ljeto 1993. kada se dogodila tragedija. U Podgoricu je stigao iscrpljen nakon nastupa u predstavama za Budvanski festival. Namjera mu je bila provesti neko vrijeme odmarajući se sa svojim najmilijima. Izvodeći brata na večeru u restoran, iznenada se sjetio da su stražnja vrata auta ostala otvorena. Ispričao se kako bi uzeo svoju torbu u kojoj su bili važni dokumenti, kao i vatreno oružje. Međutim, prilikom napada trojice mladića, kako stoji u optužnici, nije uzeo oružje, iako se ono smatralo ključnim dokazom protiv njega. U međuvremenu, dok je Žarko vadio novčanik, izbio je fizički sukob između njega i brata. U pokušaju da smiri situaciju, intervenirao je. Osim toga, ispred restorana bila su još četvorica mladića koji su bili poznati napadačima te su ih također provocirali i verbalno vrijeđali.
Prema Filinim riječima, najizazovnije iskustvo u to vrijeme bila mu je crnogorska čaršija s kojom se nije mogao boriti. Pouzdano mogu ustvrditi da se u svim svojim godinama vođenja sudskih postupaka ne mogu sjetiti slučaja koji je bio prožet opstrukcijom, prikrivanjem pravih dokaza i izmišljanjem neistina kao što je slučaj Žarka Lauševića. Razina obmane i manipulacije bila je doista neviđena. Prema sudskim dokumentima i optužnici, navodi se da je skupina od sedam pojedinaca, uključujući tri koja su se prvobitno nalazila u restoranu i četiri koja su se kasnije pridružila, bila nenaoružana kada je napad počeo. Napad je započeo onesposobljavanjem Žarkova brata, koji je ozlijeđen ostao bez svijesti na podu. Počinitelji su ga zatim više puta udarali nogama po glavi i tijelu prije nego što su skrenuli pozornost na Žarka i podvrgli ga fizičkom napadu.
Iako je Žarkov brat zadobio teške tjelesne ozljede opasne po život i imao je liječnički nalaz koji to potvrđuje, optužen je uz Žarka, čime je diskvalificiran kao svjedok u sudskom postupku koji je u tijeku. Treba napomenuti da on nije sudjelovao u predmetnom događaju. Tijekom cijelog događaja ostao je potpuno nesvjestan svoje okoline. Iako je točno reći da je sedmero mladih bilo bez pribora za pisanje, njihov fizički izgled bio je kao osobe koje su “bačene s planine,” puno krupnije građe od Žarka. Ovim vrstama napadača nije potrebno oružje za nanošenje smrtonosne ozljede. Prema riječima Tome Fila, fabrikovanje lažnih dokaza počelo je odmah nakon tragedije.
Otkriveno je vatreno oružje kojim im je Žarkov brat navodno prijetio, a očito je podmetnuto na brzinu. Vještačenjem je utvrđeno da je metak u ležištu bio napunjen naopako, s glavom prema unutra, a bazom prema van. Kada sam crnogorskog vještaka suočio s dokazima, on je priznao da je pištolj bio neovlašten. O ometanju pravde svjedoči i činjenica da je restoran u kojem se dogodio incident u potpunosti oriban i okrečen sljedećeg jutra. Dodatno, lažne i alarmantne vijesti širile su se crnogorskim medijima. Navodno je Žarko Laušević ispalio tri metka u nebo i izjavio “Koga još treba eliminirati?” dok je izlazio iz ustanove. Ovaj incident dospio je na naslovnice raznih medija.
Opisano je da je Toma Fila tražio detektor metaka kako bi se izmjerio broj metaka ispaljenih u restoranu. Rezultati su pokazali da je spremnik sadržavao najveći kapacitet od devet metaka, ne ostavljajući mjesta za rezervne dijelove. Prema Filinom objašnjenju, priča je na kraju ipak došla do kraja, no istraga je obilovala skandaloznim propustima i nastavila se opterećivati skandalima koji traju. Vlasti u početku nisu prihvatile izvještaj sudskog psihijatra. Psihijatar je na temelju dostupnih dokaza zaključio da je Žarko duševno poremećen. Kontaktne leće su mu se pomaknule zbog ozljeda glave koje je zadobio, što je dovelo do toga da nije mogao jasno vidjeti svoje napadače ili gdje je pucao. Vid mu je bio gotovo potpuno zamagljen. Žestoko je pucao kada su mu napadači s palicama pokušali uzeti pištolj, jer je branio svoj i bratov život. Postojao je značajan broj dokaza koji su upućivali da se radilo o čistoj samoobrani.
Fila napominje da su u ovoj tragediji bila tri nesretna događaja. Jedna od njih je prisutnost dva remena na Žarkovoj torbi koja je ležala na stolu. Jedan od tih pojaseva je bio polomljen, što je otkrilo da je nosio vatreno oružje. Napadači su upotrijebili silu kako bi mu pokušali uzeti pištolj. Na sudu smo uspjeli uspješno opovrgnuti sve podmetnute i falsificirane dokaze, izjave i propuste. No, zbog male veličine Crne Gore i skandaloznog pravnog sustava 1994. Žarko je ipak nepravedno osuđen na četrnaest godina zatvora. Zbog toga sam podnio Zahtjev za pravnu zaštitu, koji je naišao na snažnu podršku. Članovi sudsko-liječničkog povjerenstva kojemu je dodijeljen slučaj već su prekoračili svoj mandat prije nego što je postupak uopće započeo. U međuvremenu, alarmantno i opsežno petljanje unutar crnogorske javnosti i sudskog sustava protiv Žarka bilo je duboko uznemirujuće.
Toma Fila objašnjava slučaj i napominje da je njegov otac Filota Fila imao unosniju karijeru odvjetnika. No, usprkos očevu uspjehu, nikada nije uspio podnijeti zahtjev za pravnu zaštitu. Shodno tome, u Crnoj Gori se smatralo da je to ustaljena praksa. Zahvaljujući profesionalizmu tadašnjeg tužioca i predsjednika Vrhovnog saveznog suda uspio sam dobiti ovaj zahtjev. No, usprkos prikrivanju dokaza i činjenju pogrešaka, odgovorni su i dalje tvrdili da su postupali u granicama zakona, a mene optuživali da sam koristio veze. O takvim vezama nisam imao govoriti, a detalji situacije su javnosti poznati, što Fila može potvrditi. Opće je poznato da je presudu u slučaju Laušević ukinuo Federalni sud. No, nakon ponovljenog suđenja u veljači 1998., kojim je predsjedala sutkinja Svetlana Vujanović, Laušević je proglašen krivim za dvostruko ubojstvo i osuđen na četiri godine zatvora. Ovakva presuda donesena je usprkos obrani da su ubojstva počinjena u nužnoj obrani te da su stoga bila opravdana.
Žarko i ja smo dugo bili prijatelji, a i dok je on živio u New Yorku, redovito smo se družili. Za to vrijeme poklonio mi je sve svoje knjige, svaku s dirljivom posvetom koja mi je donijela veliko osobno zadovoljstvo. Od samog sam početka svim srcem vjerovao da on nije ubojica, zbog čega sam ga zastupao besplatno. Nije bilo šanse da je netko tako ljubazan i nježan poput Žarka mogao počiniti tako gnusan zločin. Bio je to čovjek visokih moralnih načela, pravi džentlmen koji se klonio agresije i primitivnosti, beznadni romantičar u duši koji je osvajao ljude samo osmijehom, a da ne govorimo o nevjerojatnom glumačkom talentu.
Iako ga ovih dana neki ljudi opisuju kao znalca, ja znam iz trideset godina da samznam ga da ovo ne može’ne biti dalje od istine. Žarko je bio šarmantan čovjek, ali tih i suzdržan, potpuno posvećen obitelji i bližnjima. Njegova divna supruga Anita bila mu je najveća podrška u New Yorku, gdje je vrijedno radio na građevinskim i soboslikarskim poslovima. Prema riječima Tome File, žalosno je što Žarko, uprkos postojanju brojnih dokaza koji idu u njegovu korist, nikada nije mogao da se pomiri sa sobom zbog svoje uloge u tragediji koja se dogodila u Podgorici. Nepopustljiva agonija koju je nosio trideset godina, zajedno s neprestanim naporom koji je iskusio u New Yorku i po povratku, nastavila se nesmanjenom unatoč njegovom povratku svom zanatu i njegovom aktivnom snimanju filmova i serija; takvi čimbenici su u konačnici rezultirali njegovom bolešću. Novo groblje u ponedjeljak će biti mjesto kremiranja Žarka Lauševića.
