Magazin Arena je 1978. godine pokrenuo inicijativu pod nazivom “Tražimo najstarijeg Jugoslavena” u kojoj su se novinari odvažili u selo Oraš Planje, udaljeno desetak kilometara od Tešnja. U ovom selu je živio Meho Hadžić, za kojeg se vjeruje da je bio najstariji stanovnik tadašnje Jugoslavije. Prema istraživanju časopisa, imao je nevjerojatnih 130 godina.
Po dolasku, novinari su vidjeli kako Meho sjeda na klupu ispred kuće. Počeo je prisjećati seosku prošlost, prisjećajući se vremena kada je bilo samo šest kuća, a jedna je bila u Tesliću. U vrijeme kada sam pozvan da pomognem u izgradnji pruge Usora – Pribinić, imao sam već preko 30 godina. Do 1884. godine na putu željezničke pruge prema Tesliću bila je prepreka – mlin koji je trebalo srušiti. Molio sam ih da ne nastavljaju: “Molim vas, nemojte rušiti tu kuću koja je naša hrana”, preklinjao sam. “Ostat ćemo bez hrane. Gdje ćemo žito mljeti?!” To su bile moje riječi kada sam za to vrijeme razgovarao s novinarima u Areni.
Meho Hadžić, rodom iz sela Oraš Planje, rođen je 1848. godine. Bio je jedan od šestero braće i sestara, imao je petero braće: Mahmuta, Muju, Ahmu, Fehra i Reju i sestru Fatimu. U trenutku pisanja ovog teksta sva njegova braća i sestre su davno umrli. Mehova majka se zvala Cura, a otac Arif, ali on ih je već zaboravio. Nažalost, njegova supruga Ajka preminula je 70 godina prije pisanja ovog teksta u pedesetoj godini života, ostavivši iza sebe sina Muharema. Tragično, Muharem se utopio u rijeci Usori kada je imao dvanaest godina.
Više od jednog stoljeća Meho Hadžić je radio kao najamnik, obavljajući razne poslove poput rada na imanju, sječe drveća, čuvanja koza – što mu je oduzimalo najviše vremena. Prema riječima Osmana Ćorića, Meho je uz oca čuvao ovce sve do očeve smrti 1937. godine. Meho nije služio vojni rok zbog urođene mane, zbog koje mu je lijeva noga bila kraća od desne. Kao rezultat ovog invaliditeta, koristio je štap za oslonac. Meho se cijeli život suzdržavao od pušenja i konzumiranja alkohola. Njegova prehrana bila je ograničena na kozje proizvode poput mlijeka, sira i vrhnja. Redovito je konzumirao i kiselu vodu Slatinu. Tijekom vremena koje je provodio s kozama na pašnjacima, povremeno je odlučio piti njihovo mlijeko umjesto vode, što je za njega bila rijetkost.
Prije 30 godina dobio je, kako je tada zabilježeno, treći niz zuba. Vrijedno je napomenuti da su tijekom tog razdoblja svi bili dobrog zdravlja. Novi zubi dali su mu snagu da podigne dijete teško 30 kilograma. Prema Areninoj priči od prije četiri desetljeća, našao se sam i bez društva. Tada su ga udomili Mehmed i Rukija Ćorić, obezbijedili mu manji stan i poboljšali uslove života uvođenjem svjetla. Dali su mu i hranu, odjeću i drva za ogrjev. Tijekom snježnih noći davali su sve od sebe kako bi vatra bila upaljena i nastavila gori, pokazujući zabrinutost za njegovo zdravlje i dobrobit.
Promatrajući Mehu, novinari iz Arene su zaključili da je djelovao zadovoljno, gotovo kao da je čeznuo da ponovno obiđe zelene livade i ponovo pojuri za kozama. Noviji izvori i objavljeni tekstovi otkrivaju da na samostrelu Mehe Hadžića stoji natpis “Meho Hadžić 1848-1979”. To sugerira da je preminuo godinu dana nakon objave Areninog teksta i doživio impozantnu dob od 131 godine. Svojedobno se njegov lik nalazio i na ambalaži određene marke mineralne vode porijeklom iz Tešnja.
