Naziv priče o fotografiji nekog starijeg vremena možda se čini nevjerojatnim i neobičnim, no uz Golubinca se veže još jedna fascinantna povijesna priča. Ova priča govori o pravoj mumiji, nazvanoj Mumija iz Golubinca, koja se neko vrijeme čuvala u župnoj crkvi toga kraja. Tijekom svog putovanja u Egipat između 1848. i 1849. bivši državni službenik Mihael Barić kupio je mumiju i čuvao je u vitrini u svom stanu u Beču sve do svoje smrti 1859. godine. Barićev brat Ilija, koji je služio kao župnik u tadašnjim Golubincima, bio je izvršitelj njegove oporuke, a mumija je bila pohranjena u današnjoj župnoj crkvi u Golubincima dok nije 1862. godine premještena u Narodni muzej u Zagrebu.
Otkriće određene mumije smatra se izuzetnim povijesnim blagom zbog svog jedinstvenog omota. Mumija je bila umotana u rukopis koji sadrži najduži sačuvani tekst etruščanskog jezika. Ovaj rukopis je značajan jer je jedini preostali etruščanski tekst koji ima književna obilježja i jedini sačuvani primjerak lanene knjige iz antičkog doba. Cijeli rukopis je dugačak oko 340 cm i sastoji se od pet traka, od kojih svaka ima širinu od 35 cm. Vjeruje se da rukopis sadrži skup ritualnih pravila koja se odnose na vjerske običaje starih Etruščana.
Ostaje pitanje kako je Zagreb uopće došao u posjed takvog bogatstva? Mumija je izvorno bila smještena u Barićevom stanu u Beču s razmotanim zavojima i izložena zasebno. Međutim, ostalo je nezapaženo da je etruščanski natpis koji je posjedovao bio od velike vrijednosti. Navodno je Barić izrazio posljednju želju da se mumija i njezini omoti prepuste nekoj hrvatskoj instituciji poput Narodnog muzeja ili Akademije. Ostvarenje te želje preuzeo je na sebe Barićev pok. brat Ilija Barić, svećenik i župnik. Prijevoz je obavljen u tri sanduka, kombinacijom automobila i željeznice, i sve je sigurno stiglo u Zagreb. Danas se u Arheološkom muzeju u Zagrebu čuvaju Zagrebačka lanena knjiga i mumificirani ostaci Nesi-Hensu – žene koja je nekoć bila supruga Paher-Hensua iz Tebe.
Iz dokumenta koji je sačuvao Ilija Barić iz 1861. vidljivo je da je Mihael Barić ostavio mumiju ili Jugoslavenskoj akademiji ili Zemaljskom muzeju. U događaje koji su doveli do nabave mumije bile su uključene razne istaknute osobe iz političkog i kulturnog života Hrvatske tog doba. U pismu upućenom banu Josipu Šokčeviću predlaže se da se pošalje pouzdana osoba koja će mumiju prevesti iz Beča u Zagreb. Ban je isti dan proslijedio oba Barićeva pisma Predsjedništvu Kraljevskog namjesničkog vijeća Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
Sadržaj mumijine opreme bili su laneni zavoji, knjiga umrlih koja je pripadala i pokojnici i njezinom suprugu, a koja je bila teško oštećena, komadići balzama, komadići drveta i komadi štuke koji su bili dio sarkofaga. Mumija je bila ukrašena plavo-zelenim perlicama i imala je glavu mumificirane mačke. Dana 5. kolovoza 1862. kustos Narodnog muzeja u Zagrebu Mijat Sabljar preuzeo je mumiju i povoje te dvije vitrine na čuvanje. Sabljar je napisao i prvu etiketu za mumiju na kojoj je pisalo “Mumija iz Egipta (Aegyten). Darovao g. Ilija Barić, arhiđakon Đakovačke biskupije u Golubincu”, a potom je upisana u inventar Muzeja.
Po dolasku mumije i njezinih zavoja u Zagreb, istraživači su se konačno mogli upustiti u dugoročna proučavanja mumije. Unatoč nedavnim istraživanjima, ostaje enigma oko etruščanskog natpisa koji je bio omotan oko Egipćanke u razdoblju kada su Etruščani gubili svoju nadmoć u sjevernoj Italiji, a Rimska republika širila svoj teritorij u Toskani. Odgovor bi mogao ležati u dijelovima teksta koji tek treba biti dešifriran, a čiji sadržaj još uvijek ostaje zagonetka zbog nedostatka znanja o etruščanskom jeziku. Vjerojatno će ovaj misterij još desetljećima plijeniti pozornost domaće i međunarodne publike.
