Smrt je još uvijek velika nepoznanica i predmet je mnogih istraživanja. Jedan onkolog koji je dugo radio sa pacijentima koji su oboljeli od najteže bolesti je proveo studiju na oko 5000 slučajeva i donio je neke zaključke kada je u pitanju umiranje. Naime niko ne zna u kakvom je stanju naša svijest u trenutku kada napuštamo ovaj svijet a on je iznio svoja zapažanja.

Šta se događa sa sviješću kada srce stane? Hiljade ljudi opisuju isto, ali nauka još nema konačan odgovor

Američki radijacijski onkolog dr. Jeffrey Long više od dvije decenije proučava iskustva ljudi koji tvrde da su tokom srčanog zastoja, kome ili drugih životno ugrožavajućih stanja doživjeli izuzetno žive percepcije. Hiljade takvih svjedočenja utjecale su na njegovo lično uvjerenje da svijest možda nije u potpunosti vezana za fizički mozak, ali savremena istraživanja još ne potvrđuju da svijest zaista nastavlja postojati nakon smrti tijela. Upravo između tih subjektivnih iskustava i onoga što medicina može objektivno izmjeriti nalazi se jedno od najzanimljivijih pitanja savremene neurologije.

Pitanje šta čovjek doživljava u trenucima kada srce prestane kucati već dugo privlači pažnju ljekara, istraživača mozga i stručnjaka koji proučavaju svijest. Fizičke posljedice prestanka cirkulacije mogu se pratiti, ali mnogo je teže objasniti zašto dio ljudi nakon uspješne reanimacije opisuje vrlo jasna sjećanja na period u kojem su bili u neposrednoj životnoj opasnosti.

Opisi nisu potpuno isti kod svih. Neki ljudi govore o osjećaju kao da su napustili vlastito tijelo i posmatrali prostoriju iz druge perspektive, drugi spominju tunel, snažno svjetlo, dubok mir ili susrete s preminulim članovima porodice. Pojedini navode i svojevrsni pregled događaja iz vlastitog života. Upravo ponavljanje određenih motiva učinilo je iskustva bliske smrti predmetom ozbiljnijih i sistematičnijih istraživanja.

Interesovanje je počelo tokom njegove medicinske specijalizacije

Long se za ovu temu zainteresovao još kao mladi ljekar na specijalizaciji iz onkologije. U vrijeme kada internet nije bio svakodnevni izvor stručnih informacija, mnogo vremena provodio je u bibliotekama, čitajući medicinske časopise i stručnu literaturu. Upravo tada naišao je na tekst o ljudima koji su se veoma približili smrti, ali su nakon reanimacije preživjeli i opisivali neobična iskustva kojih su se, prema vlastitim tvrdnjama, jasno sjećali.

Takva svjedočenja razlikovala su se od klasičnog medicinskog opisa prestanka vitalnih funkcija. Dok je tokom obrazovanja učio o nedostatku kiseonika, prekidu cirkulacije i oštećenju tkiva, u izvještajima pacijenata nailazio je na potpuno drugačiji jezik – osjećaj mira, svjetlosti i prisustva izvan vlastitog tijela.

Nakon osnivanja NDERF-a počeo je mnogo sistematičnije prikupljati svjedočenja. Posebno ga je zainteresovalo to što se kod ljudi različitog porijekla ponavljaju određeni elementi iako nijedno iskustvo nije sasvim identično. Nakon godina čitanja takvih izvještaja formirao je lično uvjerenje da svijest možda nije moguće u potpunosti objasniti samo fizičkom aktivnošću mozga.

Ipak, upravo tu je najvažnije odvojiti uvjerenje pojedinog istraživača od zaključka koji nauka može potvrditi. Činjenica da hiljade ljudi prijavljuju slične doživljaje pokazuje da postoji fenomen vrijedan proučavanja, ali sama po sebi ne dokazuje da svijest napušta tijelo niti da opstaje nakon smrti.

Posebno intrigiraju ljudi koji tvrde da su tokom reanimacije mogli čuti razgovore ili vidjeti ono što se događalo oko njihovog tijela. Takva vantjelesna iskustva često se koriste kao argument u prilog ideji da svijest može funkcionisati odvojeno od uobičajene moždane aktivnosti. Problem nastaje kada se ta sjećanja pokušaju objektivno potvrditi.

Ljudsko sjećanje nije savršena reprodukcija događaja. Nakon ozbiljnog medicinskog stanja često nije moguće precizno odrediti kada je određena slika, zvuk ili osjećaj nastao – neposredno prije gubitka svijesti, tokom neke faze reanimacije, u trenutku vraćanja moždane aktivnosti ili kasnije tokom oporavka.

Jedno od važnijih istraživanja koje je pokušalo pristupiti tom problemu bilo je AWARE II, objavljeno 2023. godine. Obuhvatilo je 567 slučajeva srčanog zastoja u bolnicama. Među 28 preživjelih koji su kasnije mogli biti detaljno intervjuirani, 11 je prijavilo određena sjećanja ili percepcije povezane sa srčanim zastojem, dok je šest iskustava klasifikovano kao „prisjećano iskustvo smrti“.

Tokom reanimacije istraživači su koristili skrivene vizuelne i zvučne podražaje kako bi pokušali provjeriti tvrdnje o opažanju okoline. Nijedan učesnik nije identifikovao skrivenu sliku, dok je jedna osoba prepoznala zvučni podatak. Kod pojedinih pacijenata zabilježena je i električna moždana aktivnost koju su autori povezivali s mogućnošću određenih oblika svjesnog procesa tokom reanimacije.

Rezultat zbog toga nije bio dokaz da svijest napušta tijelo. Mnogo više je pokazao koliko je teško istraživati fenomen u trenutku kada je zdravstveno stanje pacijenta krajnje nestabilno, a vremensko određivanje samog iskustva izrazito komplikovano. AWARE II je otvorio nova pitanja, ali nije dao konačan odgovor.

Umirući mozak možda prolazi kroz složenije promjene nego što se nekada mislilo

Još jedan važan podatak jeste činjenica da iskustva bliske smrti ne prijavljuju svi ljudi koji prežive srčani zastoj. Pregled prospektivnih istraživanja objavljen 2024. pokazao je velike razlike među studijama, pri čemu se udio osoba koje su opisivale takva iskustva kretao od približno šest do više od 30 posto.

Naučnici su zbog toga predložili čitav niz mogućih fizioloških i neuroloških objašnjenja. Među njima su smanjena dostupnost kiseonika u mozgu, promjene koncentracije ugljen-dioksida, oslobađanje neurotransmitera, neuobičajena aktivnost određenih moždanih regija, poremećaji povezivanja vida sa osjećajem položaja tijela, REM-slična stanja, djelovanje lijekova i naknadna rekonstrukcija sjećanja.

Posebnu pažnju privukla su istraživanja koja pokazuju da moždana aktivnost neposredno prije i tokom procesa umiranja može biti složenija nego što se ranije pretpostavljalo. Takvi nalazi otvaraju mogućnost da dio neobičnih iskustava nastaje upravo tokom kratkih perioda intenzivnih neuroloških promjena.

Ipak, još nije poznato mogu li takvi mehanizmi objasniti sve elemente koje ljudi prijavljuju. Upravo zato se tema i dalje nalazi između nekoliko mogućih objašnjenja, bez jednog modela koji bi obuhvatio svaki slučaj.

Za mnoge ljude iskustvo mijenja odnos prema životu i smrti

Bez obzira na konačno objašnjenje, ljudi koji prijavljuju ova iskustva često govore da ih ona snažno promijene. Sistematski pregled naučnih radova objavljen 2025. povezao je pozitivna iskustva bliske smrti s većom zahvalnošću prema životu, manjim strahom od smrti, izraženijom duhovnošću i snažnijim osjećajem povezanosti s drugim ljudima.

Ipak, nisu svi doživljaji prijatni. Postoje i ljudi koji opisuju zastrašujuća iskustva, nakon kojih mogu osjećati zbunjenost, anksioznost ili dugotrajniju psihološku nelagodu. Ta raznolikost dodatno pokazuje koliko je teško govoriti o iskustvu bliske smrti kao o jednom jedinstvenom fenomenu.

Long je govorio i o tome kako je višegodišnje čitanje takvih svjedočenja utjecalo na njegov odnos prema pacijentima s teškim bolestima. Postao je svjesniji intenziteta straha koji prati ozbiljne dijagnoze i važnosti saosjećanja u medicinskoj njezi. Njegova ideja da fizička smrt možda nije kraj svijesti ipak ostaje njegovo lično uvjerenje, a ne zaključak koji je medicina uspjela potvrditi.

O fizičkim promjenama nakon smrti zna se mnogo više

Za razliku od pitanja subjektivne svijesti, fizički procesi nakon smrti znatno su bolje dokumentovani. Kada srce prestane raditi, organi više ne dobijaju dovoljnu količinu kiseonika, ćelije počinju propadati, tijelo se postepeno hladi, krv se pod utjecajem gravitacije premješta prema nižim dijelovima, a kasnije nastupaju ukočenost i razgradnja tkiva.

U razgradnji učestvuju enzimi samog organizma kroz autolizu, kao i bakterije koje nakon prestanka normalnih odbrambenih mehanizama počinju djelovati na tkiva. Brzina procesa nije ista u svim okolnostima i može zavisiti od temperature, vlage, količine kiseonika, načina ukopa, vrste tla, prisustva vode, odjeće, insekata i mikroorganizama. U veoma suhim uslovima moguće je čak i prirodno mumificiranje.

Upravo tu se vidi velika razlika između dvije vrste pitanja. Fizičke promjene tijela mogu se posmatrati, mjeriti i opisivati. Ljekari mogu pratiti srčani ritam, protok krvi, zasićenost kiseonikom i električnu aktivnost mozga. Međutim, subjektivni osjećaj svjetlosti, mira ili prisustva druge osobe ne može se direktno očitati medicinskim uređajem.

Zbog toga iskustva bliske smrti nije opravdano odbaciti samo zato što su subjektivna. Ljudi ih doživljavaju kao stvarna i mnogima mijenjaju odnos prema životu. Ali isto tako nije opravdano predstavljati ih kao konačnu potvrdu postojanja svijesti izvan tijela.

Za sada je najpreciznije ostati između dvije krajnosti. Iskustva bliske smrti jesu ozbiljan predmet medicinskog i neurološkog istraživanja, ali trenutno ne predstavljaju dokaz da život ili svijest traju nakon fizičke smrti. Pitanje gdje završavaju poznati neurofiziološki procesi, a gdje počinje ono što savremena nauka još ne zna potpuno objasniti, ostaje otvoreno.

“`