Sigurno ste išli nekada u posjetu kod nekog starijeg člana porodice ili ste čak i sami osoba u godinama i znate koliko je često da se stariji ljudi dosta ranije bude.
Gotovo svatko tko je ikad proveo noć u istoj kući sa starijom osobom primijetio je jedno pravilo: oko tri ujutro oni se bude. Ta pojava na prvi pogled djeluje zbunjujuće, osobito mlađim ljudima koji spavaju kao zaklani. No kako starimo, naš san postaje sve plići i isprekidaniji, a jutarnje buđenje sve ranije. To nije slučajno – to je posljedica prirodnih bioloških promjena koje pogađaju svakoga.
U središtu te promjene nalazi se naš unutarnji sat. S godinama on postaje sve manje precizan. Proizvodnja melatonina, hormona koji nas uspavljuje i održava san dubokim, opada. Zato starije osobe lakše ulaze u lakše faze sna i brže reagiraju na podražaje – probudi ih i najmanji šum, kap koja pada, škripa poda. Nekadašnji čvrst san postaje lagano drijemanje iz kojeg se stalno ispada.
Oko tri sata ujutro događa se prirodni prijelaz između dviju faza sna. Tijelo se u tom trenutku nađe na pragu – između duboke i lake faze. Kod mlade osobe taj prijelaz prođe nezapaženo. Kod starije osobe, međutim, on često znači potpuno buđenje. Dodamo li tomu češće potrebe za odlaskom na zahod (noćno mokrenje), bolove u zglobovima koji se noću pogoršavaju ili, kod muškaraca, probleme s prostatom – jasno je zašto se kazaljka na satu često zaustavlja na tri.
- No nije samo tijelo krivo. Um ima jednako važnu ulogu. Starost je vrijeme introspekcije, preispitivanja, suočavanja s gubicima. Tijekom dana se te teške misli uspješno potiskuju – dođu obaveze, razgovori, gledanje televizije. No noću, kad sve utihne, one izbijaju na površinu. Psiholozi to zovu noćnom introspektivnom krizom. U tri ujutro, kad je svijet u tišini, naši unutarnji glasovi postaju najglasniji. Tuga za preminulim supružnikom, briga za djecu koja su daleko, strah od bolesti – sve to dolazi na naplatu. Tijelo se probudi jer se probudio i um.
No ne treba uvijek kriviti godine i emocije. Ponekad redovito buđenje u isto noćno vrijeme može biti znak zdravstvenog problema koji traži liječničku pomoć. Apneja za vrijeme spavanja – stanje u kojem osoba nakratko prestane disati – često uzrokuje nagla buđenja s osjećajem gušenja. Aritmije i drugi srčani problemi, osobito oni koji se pogoršavaju u ležećem položaju, također se mogu manifestirati noćnim uzbudama. Kronične boli – od artritisa do starih ozljeda – znaju biti najžešće upravo u ranim jutarnjim satima, kad se tijelo duže nalazi u istom položaju.
Što onda učiniti? Potpuno spriječiti buđenja u tri ujutro vjerojatno nije moguće, no njihova učestalost može se smanjiti. Prvi korak je uspostava čvrste rutine spavanja: lijegati i ustajati u isto vrijeme, čak i vikendom. Izbjegavanje kofeina poslije podneva i alkohola navečer – alkohol, iako pomaže pri padanju u san, kasnije ga razbija na komadiće. Tiha večernja šetnja, topla kupka, čitanje knjige umjesto buljenja u ekran – sve su to jednostavne mjere koje pomažu mozgu da se pripremi za noć.
Okolina spavaće sobe jednako je važna. Mrkli mrak, tišina i ugodna temperatura čine čuda. Ako buka izvana prodire, pomažu čepići za uši ili aparat za bijeli šum. Ako je svjetlo problem, tamne zavjese su investicija koja se isplati.
No ako unatoč svim tim mjerama buđenja potrajaju, ako su praćena noćnim znojenjem, ubrzanim pulsom, bolovima u prsima ili teškim dahom – vrijeme je za posjet liječniku. Isto vrijedi ako se osoba nakon takve noći budi umornija nego kad je legla, razdražljiva i bez koncentracije. To više nije normalna posljedica starenja. To je znak da nešto treba liječiti.
Na kraju, buđenje u tri ujutro nije samo poremećaj – ono je na neki način i poruka. Tijelo i um pokušavaju nešto reći. Ponekad je to jednostavna potreba za čašom vode ili promjenom položaja. Ponekad je to upozorenje da je vrijeme za liječnički pregled. A ponekad je to poziv da sjednemo s vlastitim mislima i napokon ih čujemo. Jer san nije samo biološka funkcija – on je i ogledalo onoga što se događa u nama. I kako starimo, to ogledalo postaje sve jasnije. Naučiti ga čitati jedna je od važnijih vještina koje dolaze s godinama. I nije je sramota učiti – sramota je ne čuti kad nam tijelo nešto šapće. A ono šapće svake noći, oko tri. Samo ga treba znati slušati.
