Svako od nas ima svoje osobine i karakteristike i svi smo različiti. Naš karakter i naše reagovanje i izbori oblikuju naš život. Dovoljna je jedna pogrešna odluka koja može romijeniti čitav tok života. Prema mišljenju poznatog filozofa psotoje osobe koje se muče cijeli život a evo koji je razlog.

Sudbinu ne određuju samo okolnosti: Način na koji reagujemo često mijenja cijeli tok života

Ljudi često govore o sreći, sudbini i okolnostima kao silama koje određuju život, ali mnogo toga zavisi i od načina na koji reagujemo kada stvari ne idu prema planu. Teški trenuci posebno jasno pokazuju koliko su važni pribranost, sposobnost prilagođavanja, odnos prema vlastitim greškama i spremnost da primijetimo pomoć koja nam je dostupna. Karakter ne može ukloniti sve životne probleme, ali može značajno uticati na to kako ćemo kroz njih proći.

Kada se život odvija mirno, relativno je lako održavati osjećaj kontrole. Pravi test često dolazi tek onda kada se pojave pritisak, gubitak, neizvjesnost ili situacija koju nismo mogli predvidjeti. Upravo tada postaje vidljivo hoće li se osoba povući pred problemom ili će pokušati pronaći način da mu se prilagodi.

Neki ljudi u takvim trenucima uspijevaju sačuvati dovoljno mira da sagledaju mogućnosti koje im stoje na raspolaganju. Drugi se, međutim, toliko usmjere na ono što je pošlo pogrešno da počnu gubiti iz vida ono što još mogu promijeniti. Razlika ne znači da jedni nemaju probleme, a drugi ih imaju više, već da isti događaj može pokrenuti potpuno različite unutrašnje reakcije.

Teški trenuci često otkrivaju kako zaista reagujemo na život

Pritisak ima neobičnu sposobnost da ukloni ono što inače skrivamo iza svakodnevnih navika. Kada nema dovoljno vremena za pripremu i kada se okolnosti brzo mijenjaju, čovjek često reaguje onako kako je godinama naučio da reaguje. Neko će zastati, razmisliti i pokušati pronaći rješenje, dok će neko drugi odmah zaključiti da je situacija bezizlazna.

Posebno teško može biti ljudima koji veoma dugo ostaju vezani za svoje brige. Problem koji je u početku bio ograničen na jedan dio života može u mislima postati toliko velik da zasjeni sve ostalo. Kada se to dogodi, osoba više ne reaguje samo na stvarni problem, već i na mnoštvo pretpostavki, strahova i najgorih mogućih scenarija koje je u međuvremenu stvorila.

U djetinjstvu probleme često dijelimo sa roditeljima ili drugim odraslima koji preuzimaju dio tereta. Kasnije se odgovornost mijenja. Odrasla osoba mora postepeno razviti vlastite načine suočavanja s neizvjesnošću, razočaranjem i gubitkom kontrole. Ako ta sposobnost izostane, i relativno mala prepreka može početi djelovati kao nepremostiv zid.

To ne znači da svaku teškoću treba umanjivati niti da čovjek mora uvijek djelovati snažno. Problem nastaje kada se cijela pažnja usmjeri isključivo na ono što je loše, dok mogućnosti, podrška i ono što još funkcioniše postanu gotovo nevidljivi.

Negativne misli mogu sakriti pomoć koja je već pred nama

Jedna od posljedica dugotrajnog osjećaja nemoći jeste sužavanje pažnje. Čovjek počinje primjećivati gotovo isključivo ono što potvrđuje da je situacija loša. Dobru vijest će umanjiti, podršku može protumačiti kao neiskrenu, a novu priliku unaprijed odbaciti jer očekuje razočaranje.

U takvom stanju pomoć ponekad može biti veoma blizu, ali ostati neiskorištena. To može biti član porodice spreman da sasluša, prijatelj koji nudi praktično rješenje ili događaj koji otvara novi pravac. Ako je osoba potpuno zatvorena u vlastiti osjećaj poraza, postoji mogućnost da ništa od toga ne doživi kao stvarnu priliku.

Zbog toga promjena unutrašnjeg odnosa prema problemu ne znači pretvarati se da poteškoća ne postoji. Naprotiv, ona podrazumijeva sposobnost da se problem sagleda realno, ali bez uvjerenja da je on jedina stvar koja postoji. Tek tada čovjek može procijeniti šta može promijeniti, šta mora prihvatiti i gdje mu je potrebna pomoć.

Fleksibilnost u razmišljanju zato može postati važna životna vještina. Nije riječ o lažnom optimizmu niti o obavezi da u svakoj neprijatnosti odmah pronađemo nešto lijepo. Suština je u tome da ne dozvolimo da jedna teškoća postane konačna presuda o cijelom životu.

Krivica i stare greške mogu trošiti energiju potrebnu za novi početak

Poseban teret predstavlja dugotrajno vraćanje na vlastite greške. Osjećaj krivice ponekad ima važnu funkciju jer nas može upozoriti da smo nekoga povrijedili ili postupili protiv vlastitih vrijednosti. Problem nastaje kada više ne vodi ispravci, već postane stalno kažnjavanje samoga sebe.

Ako se ista situacija godinama ponavlja u mislima, veliki dio emocionalne energije ostaje vezan za događaj koji više nije moguće promijeniti. Umjesto da se ta snaga usmjeri na popravak odnosa, novi početak ili drugačiju odluku, ona se troši na unutrašnju raspravu koja nema završetak.

Oprost u takvom kontekstu ne mora značiti da je ono što se dogodilo bilo prihvatljivo. Kada je riječ o oprostu sebi, cilj može biti priznati grešku, preuzeti odgovornost tamo gdje je potrebna i zatim prestati iznova kažnjavati sebe za nešto što više nije moguće vratiti.

Slično se može posmatrati i oprost drugima. Oslobađanje od stalne ljutnje ne mora značiti ponovno približavanje osobi koja nas je povrijedila niti brisanje granica. Može značiti samo odluku da stara povreda više ne dobija toliko prostora u svakodnevnom životu.

Prilagođavanje nije slabost, već sposobnost da se pronađe novi put

Ako postoji osobina koja može pomoći u velikom broju životnih situacija, onda je to sposobnost prilagođavanja. Plan može propasti, odnos se može završiti, posao nestati ili se mogu pojaviti okolnosti koje niko nije mogao predvidjeti. U takvom trenutku tvrdoglavo insistiranje da sve mora ostati kao ranije često samo povećava osjećaj gubitka.

Prilagoditi se ne znači odustati od vrijednosti niti prihvatiti svaku nepravdu. Riječ je o spremnosti da se, kada jedan put postane zatvoren, pogleda postoji li drugi. Nekada to zahtijeva promjenu plana, nekada prihvatanje pomoći, a ponekad i priznanje da prethodni način razmišljanja više ne daje rezultat.

U izvornom tekstu ova ideja povezana je i sa Omarom Hajamom, persijskim pjesnikom i misliocem, čiji se stihovi navode kao podsjetnik da ono što izgleda privlačno ne mora uvijek biti dobro za nas. Slika nečega slatkog što u sebi može skrivati otrov koristi se kao upozorenje da površni utisak nije dovoljan za donošenje važnih zaključaka.

Takva poruka može se primijeniti i šire. Neke odluke nude trenutno zadovoljstvo, ali kasnije nose posljedice. S druge strane, određene neprijatnosti mogu dugoročno dovesti do važnog učenja ili promjene. Oprez i sposobnost sagledavanja šire slike zato mogu biti jednako važni kao optimizam.

Ni zavist, ogorčenost i bijes ne ostaju bez uticaja na osobu koja ih dugo nosi. Kada postanu glavni način kroz koji se posmatraju drugi ljudi i vlastiti život, svaka nova situacija počinje se uklapati u isti negativni obrazac. Tada se može dogoditi da osoba sama odbije priliku samo zato što očekuje da će završiti loše.

Promjena takvog unutrašnjeg stava obično nije brza. Potrebno je vrijeme da se primijete vlastiti obrasci i još više vremena da se zamijene drugačijim reakcijama. Ali mali koraci mogu biti važni: priznati grešku bez samoponižavanja, prihvatiti tuđu pomoć, odustati od potrebe da za svaki problem pronađemo krivca ili jednostavno primijetiti nešto dobro u danu koji nije prošao prema planu.

Život svakako nije moguće svesti samo na karakter. Postoje okolnosti koje niko nije birao i događaji koje nije moguće spriječiti pozitivnim razmišljanjem. Ipak, ono što osoba radi nakon takvih događaja može uticati na to hoće li ostati trajno zarobljena u istom osjećaju ili će vremenom pronaći način da nastavi dalje.

U tom smislu karakter može postati i teret i saveznik. Ako je ispunjen stalnom krivicom, nepovjerenjem i nemogućnošću prilagođavanja, može dodatno otežati već teške okolnosti. Ako se, međutim, razvijaju zahvalnost, pribranost, fleksibilnost i spremnost na promjenu, isti čovjek može kroz životne oluje prolaziti sa više unutrašnje stabilnosti, čak i kada ne može kontrolisati ono što se događa oko njega.

“`