Kad biste se mogli prisjetiti svakog dana svog života od djetinjstva s nevjerojatnom preciznošću, to bi bilo slično posjedovanju supermoći zar ne? Međutim, ne bi svi to vidjeli kao blagoslov i neki to mogu smatrati prokletstvom. Takvo pamćenje navodno ima i Amerikanka Jill Price, ali ona to ne smatra božanskim darom.
Istraživači sa Sveučilišta California-Irvine od 2000. godine provode opsežnu studiju o jedinstvenom slučaju. Subjektu, odnosno ženi po imenu Jill, dijagnosticiran je prvi zabilježeni slučaj sindroma hipertimezije u svijetu. Ovo je stanje bilo toliko novo da su istraživači morali stvoriti novi izraz kako bi ga opisali. Rezultirajuća oznaka, superiorno autobiografsko pamćenje (HSAM), sada se često koristi za označavanje ovog stanja, koje omogućuje pojedincima da se sjete znatno veće količine svojih životnih iskustava s iznimnim detaljima.
Iako je Jill Price možda prvi poznati slučaj, trenutno postoji više od 60 osoba diljem svijeta koje dijele njenu dijagnozu. Unatoč tome, stanje je i dalje krajnje neuobičajeno. Tijekom nekoliko godina ova je žena dala brojne intervjue sa stručnjacima, tijekom kojih je otkrila kako ima sposobnost prisjetiti se svakog detalja iz svog života od 14. godine pa nadalje. Ne samo da se može prisjetiti važnih datuma u svom životu, već i značajnih događaja koji su se dogodili u svijetu za koje je saznala putem medija.
Kako kaže, bez problema se prisjeća nesretnih početnih susreta, kao i radosnih uspomena. No, ona također ima sposobnost vraćanja neugodnih sjećanja, koja se sastoje od prošlih traumatičnih iskustava i osobnih dilema. U dobi od osam godina, Jillino preseljenje iz New Jerseyja u Los Angeles moglo je biti katalizator njenog stanja, kao što je i sama izjavila za strane medije. U intervjuu s medijima, Price je izrazila svoju duboku naklonost prema svom rodnom gradu, rekavši: “Voljela sam svoj život tamo. Bilo mi je suđeno da se rodim, živim i umrem u istoj kući. Jednostavno ne volim promjene toliko. ” – izjavila je.
Uvriježeno je mišljenje da kako vrijeme prolazi, ljudsko pamćenje ima sposobnost preoblikovati ili modificirati prošle događaje. Međutim, ovaj konvencionalni pojam je doveden u pitanje sindromom o kojem je riječ. Čini se da su njene vještine pamćenja selektivne jer se bori s pamćenjem informacija koje se ne odnose izravno na njen život. Tačnije, teško joj je zapamtiti tekstove pjesama ili ih recitirati, a osim toga, ona ne pokazuje iznimnu izvedbu u aktivnostima temeljenim na pamćenju.
Prema Jill, njena iznimno jasna sjećanja odnose se samo na njena pojedinačna iskustva. Kao rezultat toga, počela je voditi dnevnik kako bi ublažila stres i nelagodu koja je često pratila njena hiperživa sjećanja. Otkrila je da joj je zapisivanje svojih misli pomoglo da se smiri kad god je osjetila da joj um vrti spiralno ili zbog čega se osjeća preopterećeno. Opisujući osjećaj koji je teško razumjeti, pokušala je artikulirati da su joj se misli vrtjele u umu sve dok nisu bile prepisane, a nakon što ih je zapisala, činilo se da joj se um smirio i ušao u stanje opuštenosti. Godine 2008. Jill je napisala memoare pod nazivom “Žena koja ne može zaboraviti: nevjerojatna priča o životu s najnevjerojatnijim pamćenjem poznatim znanosti”.
