Danas govorimo o pijacama kojie ima svako veće mjesto i na kojma se prodaje sve od voća i povrća pa do garderobe i elektronike. Jedan od poznatih travničkih prodavača koji ima nekoliko štandova je otkrio neke cake kojima se on i njegove kolege služe. U nastavku saznajte o čemu se radi.
Elvir Osmanović iz Travnika postao hit zbog pijace i cjenkanja: „Ja sam zmaj iz Turbeta“
Pijaca je mjesto na kojem cijena često nije posljednja riječ, a razgovor između kupca i prodavača može biti jednako važan kao i sama roba. Upravo je takvu svakodnevicu na svoj duhovit i neposredan način opisao Elvir Osmanović iz Travnika, koji je u videu podijeljenom na društvenim mrežama govorio o cjenkanju, prodaji, mušterijama, svojim štandovima, ali i o potrazi za partnericom koja bi bila spremna raditi zajedno s njim.
Cjenkanje je stara trgovačka praksa koja se posebno zadržala na pijacama, sajmovima i otvorenim prodajnim mjestima, gdje cijene često nisu potpuno fiksne. Kupac pokušava spustiti iznos, prodavač nastoji sačuvati što bolju zaradu, a između te dvije pozicije nastaje pregovor u kojem mnogo zavisi od iskustva, procjene i komunikacije.
Za neke je takva kupovina samo način da se uštedi nekoliko maraka, dok je drugima upravo pregovaranje najzanimljiviji dio odlaska na pijacu. U sredinama u kojima se ljudi godinama poznaju, prodavač često već po načinu razgovora procjenjuje koliko je mušterija spremna platiti, dok kupac jednako tako pokušava procijeniti koliko prostora ima za spuštanje cijene.
POZADINA DOGAĐAJA
Cjenkanje se najčešće povezuje s pijacama i otvorenim prodajnim prostorima, gdje se cijena lakše prilagođava situaciji nego u klasičnoj trgovini. U takvom okruženju sposobnost razgovora, procjena mušterije i smisao za humor često postaju dio same prodaje.
Na pijaci, kaže Elvir, svaka mušterija ima svoju cijenu
U videu koji je privukao pažnju na društvenim mrežama Elvir Osmanović bez mnogo zadrške govori o načinu na koji on i drugi trgovci procjenjuju kupce. Njegov opis pijace nije uljepšan niti predstavljen kao strogo uređena trgovina, već kao prostor u kojem se cijene, razgovori i dogovori mijenjaju od čovjeka do čovjeka.
“Znaš kako mi znamo ko ima para, a ko nema. Kad vidimo mušteriju da je slab s kešom, za njega je marka. Ako vidimo da je malo bolje stojeć, za njega je 10–20 maraka, ono što je za drugog bila marka. Ako hoćemo nešto da uvalimo, kažemo da je ispravno, a prodamo pokvareno. Ali cjenkaju se, ovdje se ne zna ko je veći cigo”, rekao je Elvir. “Najskuplja stvar na ovoj pijaci košta do 100 maraka. Znači, nema ovdje skupljih stvari”, rekao je.
— Elvir Osmanović
Njegove riječi istovremeno pokazuju koliko je procjena kupca važna u toj vrsti trgovine. Cijena se, prema njegovom opisu, ne određuje samo prema robi nego i prema tome ko stoji s druge strane štanda. Upravo taj element improvizacije i pregovora daje pijaci sasvim drugačiji ritam od prodavnice u kojoj je cijena unaprijed istaknuta i ne mijenja se.
Elvir kroz šalu govori i o situacijama koje na pijaci nisu uvijek idealne, pa njegov nastup više liči na spontani razgovor nego na unaprijed pripremljenu priču. Takav način izražavanja vjerovatno je i razlog zbog kojeg je video privukao pažnju, jer ne pokušava ostaviti uglađen dojam, već opisuje posao onako kako ga on doživljava.
Šest štandova, mnogo robe i neobičan oglas za partnericu
Osim priče o cijenama, Elvir je u razgovoru otkrio da raspolaže velikom količinom robe i da mu upravo zbog obima posla nedostaju ljudi koji bi mu pomagali. Govoreći o tome, ubrzo je poslovnu potrebu spojio s privatnom željom i otvoreno rekao da traži ženu koja bi bila spremna raditi.
Njegov opis idealne partnerice nije bio vezan samo za brak. Naglasio je da mu treba osoba koja voli razgovarati s ljudima i koja se ne plaši rada na pijaci, jer, kako tvrdi, jedan čovjek teško može sam pokriti sve što ima.
VAŽAN TRENUTAK: Razgovor o prodaji ubrzo je prerastao u Elvirov javni poziv ženama koje žele raditi, a potom i u otvoreno priznanje da mu partnerica treba i zbog ženidbe.
“Eto, vidite kakav sam, imam 60 kila s krevetom. Tražim sebi ženu koja hoće da radi, da hoće da priča. Imam puno robe, sve ovo je moja roba. Trebaju mi 2–3 žene, eto, ne može jedna ovdje, treba više žena da radi. Znači, trebaju mi žene koje vole da pričaju i da rade. Ja imam robe 68 metara štanda. Mi Romi ne želimo da radimo za male plate u firmama, pa radije prodajemo na pijaci”, rekao je.
— Elvir Osmanović
Kada ga je snimatelj uz smijeh pitao treba li mu žena i za ženidbu, Elvir nije pokušao izbjeći odgovor. Nastavio je u istom šaljivom tonu, spajajući priču o poslu, svakodnevnim obavezama i privatnom životu.
“Jest, jest, treba mi za ženidbu. Imam kravu kod kuće koju treba musti. I radimo na bijelo, mislim, po danu na crno, naveče na bijelo”, rekao je Elvir u šali.
— Elvir Osmanović
Njegov humor oslanja se na brzinu odgovora i spremnost da gotovo svaku temu pretvori u novu šalu. Umjesto klasičnog predstavljanja robe, razgovor se kreće od cijena do ženidbe, pa od obima posla do komentara o ljudima koji rade oko njega.
„Ja imam šest štandova“
Na pitanje šta se sve može pronaći u njegovoj ponudi, Elvir je nastavio jednako široko opisivati pijacu i svoj posao. Prema njegovim riječima, na prodaji ima različitih stvari, a spomenuo je čak i automobile, registrovane i neregistrovane.
“Ima automobila, registrovanih i neregistrovanih. Ima svega. Ja imam šest štandova. Onu sam curu tamo našao u onom pasatu, sviđa mi se, znaš kako radi, ali ima opasnog čovjeka tamo”, rekao je u šali.
— Elvir Osmanović
Način na koji govori ostavlja dojam čovjeka koji je navikao na neposredan kontakt s ljudima i kojem razgovor predstavlja jednako važan dio posla kao i sama prodaja. Na pijaci, gdje kupac često ostane nekoliko minuta duže upravo zbog priče i šale, takva osobina može biti velika prednost.
Elvir sebe očigledno vidi kao prepoznatljivu figuru tog prostora. U završnom dijelu snimka ide i korak dalje, poredeći se u šali s poznatim „Zmajem iz Šipova“ i dajući sebi vlastiti nadimak.
ŠIRA SLIKA
Elvirov nastup pokazuje zbog čega pijaca nije samo prostor za razmjenu robe i novca. Ličnost prodavača, humor, odnos prema mušterijama i sposobnost da privuče pažnju često postaju dio iskustva zbog kojeg se ljudi vraćaju na isto mjesto.
Njegovo samouvjereno predstavljanje prati i komentar o radu ljudi oko njega, a kroz cijeli razgovor provlači se mješavina šale, samohvale i neposrednosti koja je snimku dala prepoznatljiv ton.
“Nema gdje me ne znaju. Znači, onaj zmaj iz Šipova, on je mala maca za mene. Ja sam zmaj iz Turbeta. Javite se žene raspuštenice. Ovo sve slabo radi, vidi, pogledaj ovamo, slobodno snimi. Ovo slabo radi, a ja sam to doveo. Ja radim sam, one se tu šminkaju i to treba otjerati. Mi Romi smo najpozitivniji narod na svijetu. Dajemo i džaba onome ko nema para. Dolaze i kupuju ovako sebi ovo što mogu”, rekao je Elvir.
— Elvir Osmanović
Iza svih šala ipak ostaje slika čovjeka kojem je pijaca mnogo više od mjesta na kojem samo ostavi robu i sačeka kupca. On posao opisuje kao stalnu komunikaciju, procjenjivanje, pregovaranje i prilagođavanje svakom čovjeku koji priđe štandu.
U takvom okruženju cjenkanje nije samo pokušaj da se cijena snizi. Ono postaje društvena igra u kojoj i kupac i prodavač znaju da početna ponuda ne mora biti konačna. Nekada se pregovor završava kupovinom, nekada šalom, a nekada samo kratkim razgovorom.
Elvir u toj igri očigledno uživa. Njegov način govora, spremnost da se našali na vlastiti račun i da bez mnogo zadrške govori o poslu učinili su ga zanimljivim sagovornikom, a njegovu svakodnevicu na pijaci sadržajem koji se lako dijeli na društvenim mrežama.
Istovremeno, iz njegovih riječi vidi se i druga strana pijace: posao zahtijeva mnogo prisustva, razgovora i ljudi koji mogu istovremeno voditi računa o robi i mušterijama. Kada kaže da ima šest štandova i desetine metara prostora s robom, jasno je zašto potragu za radnicama ne predstavlja samo kao šalu.
Njegova potraga za partnericom, međutim, cijeloj priči daje dodatni humoristični sloj. Kod Elvira se posao i privatni život u razgovoru gotovo ne razdvajaju — žena koja bi mu odgovarala trebala bi, prema njegovim riječima, znati raditi, pričati s mušterijama i uklopiti se u njegov ritam života.
Na kraju, upravo je ta spontanost vjerovatno najvažniji razlog zbog kojeg je snimak privukao pažnju. Umjesto pažljivo pripremljenih rečenica, Elvir nudi priču kakva se na pijaci vjerovatno čuje svakodnevno: glasnu, direktnu, ponekad pretjeranu, često šaljivu i potpuno oslonjenu na kontakt s ljudima.
Cjenkanje tako u njegovoj priči nije samo tehnika za spuštanje cijene. Ono je dio načina života u kojem se svaki susret s mušterijom pretvara u mali pregovor, svaka prodaja u novu priču, a jedan prodavač iz Turbeta bez mnogo skromnosti sebe predstavlja kao čovjeka kojeg „nema gdje ne znaju“.
“`
