Dobar međukomšijski odnos je jako važan jer su naše prve komšije ljudi koji su nam najbliži i koji nam mogu pomoći kada to zatreba.Međutim ponekad se ljudi posvađaju zbog sitnice.
U malom, zabačenom dijelu grada, postojala je ulica koja je bila poznata po jednoj neobičnoj, a istovremeno zagonetnoj pojavi. Na samom kraju te ulice, između dvaju dvorišta, uzdizao se visoki, betonski zid. Zid koji nije bio samo fizička prepreka, već simbol duboke podjele između dvije porodice. Jedna strana pripadala je Draganu Petroviću, uspješnom čovjeku, samoprozvanom vođi svog kraja, dok je s druge strane zida stajala kuća Zorana Jankovića, čovjeka kojeg je Dragan smatrao svojim vječnim protivnikom. Kroz sve godine, držeći se svojih nesuglasica, zaraćene strane su živjele u svojim svjetovima, bez imalo volje za pomirenje.
- No, iza tog zida, pod tim krošnjama koje su se nalazile na svakom kutku, postojala je ljubav koja nije bila predvidljiva. Draganova ćerka, Milica, i Zoranov sin, Marko, odrasli su zajedno s pričama koje su im servirali roditelji, pričama koje su ih učile da su njihovi očevi „neprijatelji“. Pa ipak, ljubav između njih rasla je tihim putem, punim maštovitih poruka, skrivenih papirića, tajnih pogleda i kradenih trenutaka kada bi se sreli na ulici, mimo roditeljskog nadzora.
Uprkos svim naporima da se održi ta barijera između dviju obitelji, ljubav mladih nije mogla biti zaustavljena. Dragan, iako je bio izuzetno strog prema Milici, imao je slabost za nju. Iako ju je često kritikovao zbog njezinih izbora, bio je potpuno nesvjestan koliko joj znači ljubav koju je našla u Marku. Milica je voljela Marka bez obzira na predrasude koje su im namećeni, a znao je to i Marko, koji nije mogao da obuzda svoje osjećaje prema njoj, koliko god to bilo zabranjeno.
Jednog dana, dok su Dragan i Iva, njegova devojka, šetali parkom, primijetili su Milicu kako sjeđa na klupi, okružena kesama koje su pripadale njoj, sakupljene u tu svrhu. Iva nije odoljela da prokomentira ženu, govoreći o njoj s prezirom. Milica nije uspjela sakriti svoj pogled prema Bojanu, ali nije se smjela usuditi da mu priđe. Dragan je, vidjevši da je njegov otpor slomljen, požurio da okrene glavu, smatrajući da bi ga stidjela njihova interakcija. “Pusti je, Ivo”, rekao je, sjećajući se uvijek prednosti svojih nepopustljivih uvjerenja. Ignorirao je pravu ljubav koja je postojala između njih dvoje.
Te iste noći, dok se Dragan vratio u svoju kuću, ponovo je počeo gubiti kontrolu. Znao je da nešto mora učiniti, da kontrolira ono što je ostalo, da bi izbjegao bol. Počeo je žestoko vikati na Milicu, govoreći joj kako se stidi nje, kako je razočaran, i kako misli da njeno ponašanje ruši njegovu sliku. U tom trenutku srce mu je bilo slomljeno, mislio je da je jedini način da se oporavi od šoka bio stvoriti razdor između nje i Marka.
No, nakon što je to učinio, suočen je sa tišinom, ispod leda njegovog uma. Milica je izjedena ljubavi, ali nije imala hrabrosti reći ništa svom ocu, onome koji je uništio njihov svijet. Ona se stisnula, ispunjena tugom koju je sama nosila. No, prava tragedija postojala je još večeri kada je Dragan, ponovo besan i skršen, donio najtežu odluku da spali sve tragove, odstraneći iz svog života i ljubavi koju su pokušavali čuvati.
Sljedeće noći, Dragan je odlučio srušiti barijeru između njega i Marka. Dao je pogrešan korak, udario zid srama. Niti on, niti roditelji koji su bili u njegovom svijetu, ni sjećanje na ljubav koja je nekada postojala, nisu odgurnuli potpunu tragediju. Svi koraci su prolazili kroz obitelj i kroz njihove prošle veze. Onda je došao trenutak kada su se dvije strane morale pomiriti. U danima koji su uslijedili ljubav je zaista cvjetala – bez svih svojih podjela – jer su se prepoznali sa srušenim zidovima.
