Danas govorimo o jednom vrstu povrća za koje je dobro poznato a je jako dobro za naš organizam a u pitanju je cvekla.Najčešće se prirepma kao salata i jako je ukusna. Međutim postoji određena grupa ljudi koja je ne bi trebala konzumirati. Koje su to osobe i razlozi zbog kojih im cvekla može štetiti saznajte u nastavku.

Cvekla jeste zdrava, ali nije za svakoga: Ove grupe ljudi treba da budu posebno oprezne

Cvekla, poznata i kao crvena repa, nutritivno je vrijedno povrće koje sadrži vlakna, folate, kalijum i prirodne nitrate, a njena intenzivna boja potiče od betalainskih pigmenata. Zbog svog sastava često se povezuje sa zdravljem krvnih sudova i kvalitetnijom ishranom. Ipak, tvrdnja da je riječ o „čudesnoj namirnici“ koja odgovara svima nije opravdana. Kod pojedinih ljudi, posebno onih koji imaju nizak krvni pritisak, sklonost određenim vrstama bubrežnih kamenaca ili specifične probavne tegobe, količina i način konzumiranja mogu biti važni.

Cvekla je posljednjih godina postala posebno popularna i u obliku soka, praška i različitih dodataka prehrani. Jedan od razloga su prirodni nitrati, spojevi koje organizam može pretvarati u dušikov oksid, molekul koji učestvuje u regulaciji tonusa krvnih sudova.

Istovremeno, mnoge tvrdnje koje se šire o cvekli idu mnogo dalje od onoga što se može opravdano zaključiti. Ona nije lijek protiv raka, ne „detoksikuje“ jetru na način na koji to često sugerišu viralni tekstovi i ne može zamijeniti terapiju kod povišenog krvnog pritiska, dijabetesa ili bolesti bubrega. Njena stvarna vrijednost leži u tome što može biti dio raznovrsne i nutritivno kvalitetne ishrane.

Nizak krvni pritisak i prirodni nitrati – kome veće količine mogu smetati?

Jedna od najpoznatijih osobina cvekle jeste visok sadržaj prirodnih nitrata. Nakon konzumiranja dio tih nitrata u organizmu prolazi kroz procese koji povećavaju raspoloživost dušikovog oksida, što može doprinijeti opuštanju krvnih sudova.

Zbog toga se cvekla i sok od cvekle često istražuju u kontekstu krvnog pritiska i fizičke izdržljivosti. Kod nekih ljudi može doći do umjerenog pada krvnog pritiska, što za osobu s povišenim vrijednostima može biti poželjno.

Međutim, osobe koje već imaju nizak pritisak ili uzimaju terapiju koja ga snižava treba da budu opreznije s velikim količinama soka od cvekle ili koncentrisanih preparata.

To ne znači da svako s nižim pritiskom mora potpuno izbaciti cveklu. Mnogo zavisi od količine, individualne reakcije i terapije koju osoba koristi. Ako nakon konzumiranja dolazi do vrtoglavice, slabosti, zamagljenja vida ili osjećaja da će osoba izgubiti svijest, nije dobro takve simptome pripisivati samo „zdravoj reakciji“ organizma.

Osobe koje uzimaju lijekove za pritisak ili imaju česte epizode hipotenzije trebalo bi da o većem i redovnom unosu soka od cvekle razgovaraju sa svojim ljekarom, posebno ako primjećuju simptome nakon konzumiranja.

Oksalati i bubrežni kamenci: Važna je vrsta kamenca, a ne samo dijagnoza

Cvekla sadrži oksalate, odnosno spojeve koji se u probavnom sistemu i urinarnom traktu mogu vezivati za određene minerale. Upravo zato se često spominje kada je riječ o kalcij-oksalatnim bubrežnim kamencima.

Osobe koje su ranije imale ovu vrstu kamenaca ponekad dobijaju preporuku da ograniče namirnice bogate oksalatima. Međutim, tvrdnja da „čak i mala količina cvekle sigurno izaziva novi kamenac“ bila bi pretjerana.

Rizik od bubrežnih kamenaca zavisi od mnogo faktora: ukupnog unosa tečnosti, količine natrijuma u prehrani, kalcijuma, individualnog metabolizma, sastava urina i same vrste kamenca.

Zbog toga dvije osobe sa istorijom bubrežnih kamenaca ne moraju dobiti potpuno iste nutritivne preporuke. Nekome će biti savjetovano jače ograničenje cvekle, dok će kod drugog male povremene količine biti prihvatljive.

Posebno nije korisno bez stručnog savjeta drastično smanjivati kalcijum iz hrane. Kod nekih osoba normalan unos kalcijuma uz obroke može zapravo pomoći vezivanju oksalata u crijevima i smanjiti njihovu apsorpciju.

Dijabetes i probavne tegobe – nije svaki strah opravdan

Često se može pročitati da bi osobe s dijabetesom trebalo da izbjegavaju cveklu zbog „visokog sadržaja šećera“. Takvo pojednostavljenje nije naročito precizno.

Cvekla sadrži prirodne ugljikohidrate i šećere, ali cijeli korijen sadrži i vodu i vlakna. U razumnoj porciji može se uklopiti u prehranu osobe s dijabetesom, posebno ako je dio uravnoteženog obroka s proteinima, povrćem i drugim izvorima vlakana.

Veća pažnja potrebna je kod sokova od cvekle. Sok ima manje vlakana i lakše ga je popiti u količini koja odgovara većoj količini cijelog povrća. Zbog toga može brže povećati unos ugljikohidrata nego nekoliko kriški kuhane ili pečene cvekle.

Osoba s dijabetesom zato ne mora automatski izbaciti cveklu, ali treba uračunati njen sadržaj ugljikohidrata u ukupni obrok i pratiti reakciju glukoze prema planu koji je dobila od zdravstvenog stručnjaka.

Probavne smetnje predstavljaju drugačiji problem. Kod osjetljivih osoba cvekla može doprinijeti nadutosti, gasovima ili nelagodi, naročito ako se pojede veća količina odjednom.

Takva reakcija nije dokaz da cvekla „oštećuje želudac“. Češće je riječ o individualnoj toleranciji na vlakna i fermentabilne ugljikohidrate.

Tvrdnju da cvekla zbog „visoke kiselosti“ nužno pogoršava gastritis ili čir takođe ne treba predstavljati kao pravilo. Ljudi s gastritisom i refluksom imaju različite okidače, pa je korisnije pratiti ličnu reakciju nego automatski zabranjivati određenu namirnicu.

Crvena mokraća nakon cvekle može izgledati alarmantno, ali najčešće nije opasna

Jedna od najneobičnijih pojava nakon konzumiranja cvekle jeste beeturija – ružičasto ili crvenkasto obojen urin. Kod nekih osoba može se promijeniti i boja stolice.

Za to su odgovorni pigmenti iz cvekle i sama pojava najčešće nije opasna. Može se javiti nakon veće količine cvekle, a intenzitet boje razlikuje se od osobe do osobe.

Ipak, važno je ne pretpostaviti automatski da je svaka crvena mokraća posljedica hrane. Ako osoba nije nedavno jela cveklu ili se crvenkasta boja ponavlja, traje duže ili je praćena bolom, peckanjem, ugrušcima ili drugim simptomima, potrebno je medicinski provjeriti postoji li krv u mokraći.

Ponekad se navodi i povezanost beeturije s nedostatkom željeza, ali sama crvena boja mokraće nakon cvekle nije dovoljna za zaključak da osoba ima anemiju. Za to su potrebne odgovarajuće laboratorijske analize.

Alergijske reakcije na cveklu moguće su, ali nisu česte. Ako se nakon konzumiranja pojave svrab, koprivnjača, oticanje usana ili jezika, otežano disanje ili nagla slabost, takvu reakciju treba shvatiti ozbiljno. Posebno kod problema s disanjem ili oticanja grla potrebna je hitna medicinska pomoć.

Cvekla, dakle, nije ni čudotvorna ni opasna namirnica sama po sebi. Za većinu ljudi može biti hranjiv dio prehrane, bilo kuhana, pečena, sirova u manjim količinama ili dodana salatama.

Vrijedna je zbog folata, vlakana, kalijuma, mangana i biljnih pigmenata, dok su njeni prirodni nitrati posebno zanimljivi zbog utjecaja na krvne sudove.

Ali upravo činjenica da određeni sastojci imaju fiziološki efekat znači da kod pojedinih zdravstvenih stanja treba voditi računa o količini. Posebno to vrijedi za ljude sa sklonošću kalcij-oksalatnim kamencima, izraženom hipotenzijom ili one koji piju koncentrisane sokove i suplemente na bazi cvekle.

Najrazumniji pristup zato nije potpuno izbacivanje cvekle na osnovu viralnih upozorenja, niti nekritično konzumiranje velikih količina zato što se smatra „superhranom“. Kao i kod većine namirnica, količina, oblik u kojem se konzumira i zdravstveno stanje osobe određuju da li će ona biti dobar izbor.

Ako postoje ozbiljne bolesti bubrega, ponavljani kamenci, terapija za krvni pritisak ili dijabetes, individualni savjet ljekara ili dijetetičara ima mnogo veću vrijednost od opštih lista hrane koju navodno „svako mora izbjegavati“.

“`