Smrt 32-godišnjeg Kristiana Josipa Periša u zagrebačkoj Klinici za psihijatriju Sveti Ivan otvorila je jedno od najosjetljivijih pitanja u ovom slučaju: šta se tačno događalo u danima i satima prije tragedije, zašto je ključni snimak nadzorne kamere policiji stigao tek više od dvije sedmice kasnije i zbog čega se u cijelu priču uklapa predmet koji, prema navodima, nikada nije vraćen porodici među Periševim stvarima.
Periš je preminuo 21. oktobra 2026. godine, a njegova smrt odmah je izazvala veliki interes javnosti jer nije riječ samo o tragičnom događaju u bolnici, nego i o slučaju u kojem se prepliću medicinska postupanja, policijske intervencije, nalaz obdukcije i kasnija istraga o mogućem krivičnom djelu. Od prvih informacija bilo je jasno da će se morati rekonstruisati cijeli slijed događaja, od prijema pacijenta do trenutka kada je ustanovljeno da je mrtav, što je dodatno otežano činjenicom da su pojedini ključni koraci poduzimani s vremenskim odmakom.
Periš je javnosti bio poznat kao bivši hrvatski atletičar, diplomirani kineziolog i trener koji se bavio i uključivanjem osoba s invaliditetom u sportske aktivnosti. Upravo zato njegova smrt nije ostala samo medicinsko-pravni predmet, nego i lična tragedija za porodicu, prijatelje i ljude koji su ga poznavali iz sportskog okruženja. Preliminarni obdukcijski nalaz, prema objavljenim informacijama, ukazao je na povrede tijela, među kojima su krvni podljevi, prijelomi rebara te edem pluća i mozga, pa su se pitanja o načinu postupanja prema njemu dodatno produbila.
Prvi potezi porodice i rana sumnja u postupanje osoblja
Već 23. oktobra, dva dana nakon smrti, advokat porodice Leon Zrnić podnio je krivičnu prijavu zbog sumnje na nesavjesno liječenje. U isto vrijeme zatražen je i nadzor nad postupanjem bolnice te očuvanje snimaka nadzornih kamera, jer je porodica smatrala da bi upravo taj materijal mogao pokazati šta se događalo u neposrednom kontaktu s pacijentom. Takav potez porodice pokazuje da sumnje nisu nastale naknadno, nego veoma brzo nakon tragičnog ishoda, u trenutku kada su se još prikupljale osnovne informacije o njegovim posljednjim satima.

U javno dostupnim detaljima posebno se naglašava da je riječ o ustanovi koja je trebala pružiti zaštitu i stručnu pomoć, a ne dodatno pogoršati stanje pacijenta. Zato je svaka informacija o kretanju osoblja, kontaktu s policijom i kasnijem ponašanju uprave bolnice dobila težinu mnogo veću od uobičajene. Kada je počeo da se slaže vremenski slijed događaja, postalo je jasno da će istraga morati odgovoriti i na pitanje ko je u kojem trenutku znao za šta, te zašto neke informacije nisu odmah stigle do istražitelja.
U tom kontekstu važan je i podatak da je tadašnja direktorica bolnice Majda Grah, prema kasnije objavljenim informacijama, dan nakon smrti uputila policiji pritužbu na postupanje njenih službenika, ali u tom dopisu nije navela da je Periš preminuo. Upravo taj detalj otvorio je dodatna pitanja o komunikaciji između bolnice i policije, posebno zato što je direktorica, prema dostupnim tvrdnjama, za njegovu smrt znala još prethodne večeri.
Snimak od dva sata i osam i po minuta iz sobe
Najvažniji dokaz u istrazi postao je videosnimak s nadzorne kamere. Prema informacijama objavljenim tokom novembra, istražiteljima je dostavljen materijal od približno dva sata, koji obuhvata period prije tragedije i prikazuje Periša u bolničkim prostorijama, kao i kontakte s policijskim službenicima. U dijelovima snimka, kako je navedeno, on djeluje relativno mirno, kreće se hodnicima ustanove i rukuje se s policajcima, što je važno za rekonstrukciju njegovog ponašanja prije nego što je došlo do dramatičnog razvoja događaja.

Ipak, još osjetljiviji dio istrage odnosi se na snimak iz same sobe, koji prema dokumentaciji državnog odvjetništva traje približno osam i po minuta. Na njemu se, prema opisu osnovane sumnje iz rješenja o provođenju istrage, vidi više zaposlenika bolnice dok je Periš na krevetu. Medijski objavljene analize navode da se na snimku prati postupanje koje uključuje udarce, snažno pritiskanje tijela i držanje jastuka preko područja lica i vrata pacijenta. Državno odvjetništvo smatra da postoji osnovana sumnja da su takvi postupci povezani sa smrtnim ishodom.
Prema objavljenim navodima, u jednom trenutku Periš prestaje pružati vidljive reakcije, nakon čega zaposleni uočavaju njegovo stanje i započinju reanimaciju. Upravo taj trenutak čini jednu od najtežih tačaka za istragu, jer se iz njega pokušava utvrditi kada je tačno nastupilo pogoršanje i kakva je bila veza između postupanja osoblja i kasnijeg ishoda. Ipak, iako istražni materijal govori o osnovanoj sumnji, konačno pravno utvrđenje individualne odgovornosti zavisi od suda i dodatnih vještačenja.
Metalni bokser, policijski odgovor i otvorena pitanja
Jedna od najupornijih nepoznanica u ovom slučaju odnosi se na metalni bokser koji se spominje u pritužbi bolničke uprave. Prema pisanju Jutarnjeg lista, bolnica je porodici predala Periševu odjeću i lične stvari, ali među njima nije bilo tog predmeta. Ujedno je objavljeno da je ministar unutrašnjih poslova Davor Božinović izjavio kako prema informacijama kojima raspolaže policija tokom prvog postupanja nije imala saznanja o bokseru, a 16. novembra dodatno je osporio tvrdnju da je taj predmet uopšte postojao.

Božinović je ranije odbacio navode da policija nije postupala u skladu sa zakonom. Objasnio je da su službenici tokom prvog kontakta s Perišem procijenili da ne postoje okolnosti koje bi opravdavale prisilno policijsko postupanje. Prema njegovim riječima, pacijent nije pružao otpor, a pri drugom dolasku policije već se nalazio u bolničkom krevetu, bio je vezan i pod sedativima. Ministar je naglasio da policija mora imati zakonski osnov za određene mjere i da samo prisustvo službenika u zdravstvenoj ustanovi ne znači da postoje uslovi za prisilno postupanje prema pacijentu.
Istovremeno je postavio i suprotno pitanje: zašto policija u dopisu od 22. oktobra nije bila obaviještena da je pacijent umro, iako je ta informacija bila presudna za razumijevanje ozbiljnosti događaja. Upravo tu se spajaju dva pravca istrage — onaj koji se odnosi na postupanje policijskih službenika i onaj koji se tiče komunikacije bolničke uprave, koja je, prema dostupnim podacima, znala za smrt, ali to nije navela u pritužbi. Takav nesklad između službenih papira, kasnijih izjava i onoga što pokazuje snimak dodatno je zakomplikovao čitavu rekonstrukciju.
Istraga koja i dalje traži odgovore
Tokom 16. novembra pojavila su se dodatna objašnjenja o tome kako je policija postupala nakon prijave. Božinović je naveo da je krivična prijava zaprimljena u petak, 23. oktobra, kasno poslijepodne, a da su izvidi počeli narednog ponedjeljka. Prema njegovim riječima, policija je 26. oktobra kontaktirala Zavod za sudsku medicinu kako bi dobila informacije o uzroku smrti, ali tada još nije imala konačnu potvrdu. Ipak, to nije otklonilo sve nedoumice, posebno pitanje zbog čega se snimak nije ranije osigurao, iako je porodica već u prvim danima tražila da se sačuva.
Slučaj je time prerastao okvire jedne bolničke intervencije i postao ispit za više institucija istovremeno: zdravstvenu ustanovu, policiju, državno odvjetništvo i sudsku medicinu. U javnosti su ostali otvoreni i problemi oko toga ko je imao obavezu da reaguje ranije, ko je vidio snimak, ko je posjedovao informacije o smrti u kojem trenutku i zašto su pojedini dokumenti stizali tek naknadno. Upravo zbog tih slojeva ovo više nije samo priča o jednoj smrti, nego i o sistemu koji se sada mora detaljno objašnjavati.
Za porodicu Kristiana Josipa Periša ostaje teret čekanja na odgovor koji može objasniti posljednje sate njegovog života. Za istražitelje ostaje zadatak da razdvoje šta je dokaz, šta je tvrdnja, a šta je propust u lancu obavještavanja. A dok se čeka da sud i vještačenja daju preciznije odgovore, u središtu priče ostaje čovjek čije su stvari vraćene porodici, ali jedan važan predmet, prema navodima koji su izašli u javnost, i dalje nije pronađen.









