Nakon raspada Jugoslavije, većina južnoslavenskih država je u finansijskoj krizi i važe za zemlje trećeg svijeta. Unatoč svim pokušajima da dođe do nekog razvoja, mnoge nepravilnosti postoje i sprječavaju svaki vid napretka, pa zato mladi i stariji idu u inostranstvo, najčešće u Njemačku, gdje rade teške poslove za dobre pare.
Dijaspora s naših prostora se naziva “gastarbajterima” od njemačkog izraza koji znači “strani radnik” i oko praznika ih se mnogo vrati u Bosnu, Srbiju i druge južnoslavenske države. Postali su balkanski stereotip koji vozi skupa auta, rasipa se novcem, nosi određen tip markirane odjeće i ponaša se kao neki aristokrata. Jedan čovjek porijeklom iz Sarajeva je odlučio da raskrinka taj stereotip i otkrio je kako on pokušava da održi taj imidž jer ga brine šta će mahala o njemu pričati. Taj “šta komšija misli o meni” menalitet je očito jako štetan, ali i dalje jako prisutan na našim prostorima.
Ovaj gospodin je otkrio kako njega porodica gleda kao bankomat koji šalje novac, a on i porodica zapravo kupuju polovnu odjeću s koje skidaju cijene, vozaju polovnog BMW-a kojeg dobro očiste i opreme da izgleda novo i napucano, dignu manji kredit da mogu da se predstave u određenom gastarbajterskom svjetlu.
Istina je da dijaspora u Bosnu godišnje pošalje oko 13,7 miliona eura što je oko 30% bruto društvenog proizvoda te države. Međutim, otkrio je kako mnogi drugi gastarbajteri ovo rade, a ljudi s naših prostora ih ismijavaju do te mjere da požele da se više nikad ne vrate osim kad moraju. Šta vi mislite o ovome?
