Društvene mreže su zauvijek promjenile međuljudske odnose i dosta toga što objavljujemo smo počeli da smatramo realnošću, pa ta granica pomalo blijedi, često i na štetne načine. Danas vam otkrivamo šta znači kada neko ima profil na društvenim mrežama i stalno se hvali.
Danas je teško pronaći odraslu osobu koja nema barem jedan profil na društvenim mrežama poput Instagrama ili Facebooka. Ove platforme postale su više od alata za komunikaciju – pretvorile su se u pozornice gdje ljudi svakodnevno predstavljaju svoj život, često u najboljem mogućem svjetlu.
Iza svake objave, priče ili slike krije se više nego što se na prvi pogled čini. Psiholozi sve više ukazuju na to da iza prekomjernog hvalisanja, savršenih slika i stalnog dijeljenja uspjeha leže dublji emocionalni potrebe – često povezane s nesigurnošću, strahom od zanemarivanja ili potrebom za vanjskim potvrđivanjem.
- Mnogi korisnici koriste broj lajkova, komentara i pregleda kao mjerilo vlastite vrijednosti. Kada netko objavi sliku kojom se hvali, on ne traži samo pažnju – traži potvrdu da je vrijedan, uspješan, voljen.
Ova vanjska validacija može privremeno podići samopouzdanje, ali postaje problematična kada osoba više ne može osjećati vrijednost bez reakcije publike. Ako objava ne dobije očekivani odgovor, to može izazvati razočaranje, tjeskobu ili čak osjećaj neuspjeha. Tako hvalisanje prestaje biti proslava trenutka, a postaje stalna potreba za odobravanjem.
Društvene mreže omogućavaju potpunu kontrolu nad time kako nas drugi vide. Ljudi pažljivo biraju slike, uređuju tekstove i brišu sve što ne odgovara željenom imidžu. Iza prividne samopouzdanosti često se krije strah od kritike, odbacivanja ili neprihvaćanja. Ovo „emocionalno maskiranje“ služi kao štit – osoba pokazuje samo ono što želi da drugi vide, dok stvarne brige, sumnje i osjećaji ostaju skriveni.
Neki se konstantno fotografišu među prijateljima jer se unutra osjećaju usamljeno; drugi ističu profesionalne uspjehe jer sumnjaju u vlastitu sposobnost. U takvim slučajevima, objave postaju kompenzacija za unutrašnji nedostatak.
Strah od nevidljivosti takođe igra veliku ulogu. U digitalnom svijetu, ako ne objavljuješ, kao da ne postojiš. Taj osjećaj guranja ka stalnom dijeljenju pojačava se usporedbama – kada vidimo koliko su drugi „sretniji“, „uspješniji“ ili „aktivniji“, osjećamo pritisak da i mi moramo nešto pokazati.
Polovi i dob dodatno oblikuju ovaj fenomen: muškarci češće ističu materijalne uspjehe i fizičku snagu, dok žene češće dijele slike iz odnosa, putovanja ili lične ljepote. Mlađi korisnici, koji su odrasli uz društvene mreže, skloniji su stalnom dijeljenju, dok stariji preferiraju selektivniji pristup.
Zaključno, važno je razlikovati zdravo dijeljenje od pretjeranog hvalisanja. Dijeliti radost i uspjeh može biti inspirativno, ali kada to postane navika sakrivanja stvarnosti, može dovesti do emocionalne iscrpljenosti i lošeg samopoimanja. Umjesto da brzo osuđujemo druge, korisno je zapitati se šta ih možda tjera da se ponašaju tako – često je to borba koju ne vidimo.
Na kraju, najvažnija zaštita od toksičnog uticaja društvenih mreža jeste jačanje unutrašnjeg samopouzdanja. Ograničavanje vremena provedenog online, fokusiranje na stvarne odnose i jasno razumijevanje vlastitih vrijednosti pomažu da se očuvamo od zamke uspoređivanja. Jer prava vrijednost ne dolazi iz lajkova, već iz mira koji osjećamo kada znamo ko smo – bez filtra, bez publike, bez potrebe da se dokazujemo svijetu.
