Pisma se nažalost više skoro nikako ne koriste za komunikaciju čisto jer koštaju puno i spora su, ali kad zapravo dobijemo pismo, često je značajno. Danas vam otkrivamo jednu ispovijest.
Na dan očeva sprovoda, dok sam nepomično stajao kraj njegovog lijesa, prišla mi je nepoznata žena. Ono što mi je stavila u ruku odmah je utjecalo na moj izraz lica. Nisam mogao promatrati gomilu. Dan je bio hladan i ljudi su tražili sklonište pod crnim kišobranima dok je padala kiša kako bi sakrili sve naše suze. Jedva sam mogao stajati mirno, jer je gubitak mog oca bio dubok i nije imao nikakvo objašnjenje. Kasnije, kroz mnoštvo pojedinaca odjevenih u crno, pojavila se žena koju nikada prije nisam sreo. Nije izgledala kao netko iz obitelji, nije izrazila sućut, nije se čak ni predstavila.
Jednostavno mi je tiho predala bijelu omotnicu, rekavši tihim glasom: “Nadao se da će ovo stići do vas kada ode.” I ukočila se. Njezino napredovanje krenulo je naprijed prije nego što sam imao priliku išta pitati. Nisam znao tko je ona ili kako je stigla na svoju trenutnu lokaciju. Međutim, prepoznao sam da žena ne laže jer je na poleđini pisma bio rukopis koji sam prepoznavao cijeli svoj život. Odmah sam ga otvorio, uz treptaj ruku. Kad sam naišao na prve riječi, poklonio sam se do poda. Istina koju je spomenuo u tom pismu bila je nešto na što me ništa u životu ne bi pripremilo. Kad sam naišao na prve rečenice pisma, osjetio sam kako se tlo pod nogama pomiče.
Očev stil pisanja, koji je bio poznat i uredan, ali je imao drugačiji okus nego prije, ispričao mi je stvari koje nikada ne bih očekivao. Činilo se kao da je svaku riječ napisao s teretom koji je godinama nosio sa sobom. I već nakon prvog odlomka shvatio sam da se moj život sastoji od “prije” i “poslije”. U pismu je priznato da postoji dio njegovog života koji mi nije mogao reći osobno. Raspravljao je o događajima prije nego što se oženio mojom majkom, pogreškama koje je počinio kao mladić i gubitku koji je doživio. Nisam mogao vjerovati da moj otac, koji se uvijek smatra simbolom stabilnosti, ima prošlost. Zatim sam se uputio na sljedeću stranicu.
- Dokumentirao je ženu koju je volio prije moje majke, ženu koju nije uspio prevladati, ali koju je morao napustiti zbog okolnosti koje su u to vrijeme bile izvan njegove kontrole. Nisam znao što da mislim – prvi put sam vidio svog oca kako ima ozljede, ne samo kao roditelj. Svaka rečenica izazivala je želju da ih pročitam. Rekao je da je žena pobjegla od njega na način koji ga je utjecao na cijeli život. Često se raspitivao o njoj, ali bezuspješno. Kad sam stigao do odjeljka s nepoznatom ženom koja mi je dala pismo, osjetio sam kako mi srce ubrzava puls.
Otac je rekao da će ona znati kada mi dostaviti pismo – i da je ona jedina osoba koja zna cijelu istinu. U sljedećim retcima otac je otkrio nešto što me učinkovito zaustavilo. Dokumentirao je da postoji mogućnost da on nije samo moj otac, već da postoji i mladić kojeg nikada nije sreo. Pročitao sam te riječi više puta, pokušavajući shvatiti što znače. Nisam bio spreman na vrstu istine koja se dogodila. Dokumentirao je da je godinama pokušavao pronaći tu osobu, ali da nikada nije dobio potvrdu da dijete zapravo postoji. Izjavio je da je zabrinut da će propasti bez prilike objasniti svoje podrijetlo. Doživjela sam to kao da mi se steže u grudima, jer sam vjerovala da bi mi bilo štetno ako ne bih znala pravi razlog svog podrijetla.
Zatim rečenica koja me povrijedila: “ako ikada sretnete tu osobu, recite joj da je nisam napustila zato što nisam htjela biti tamo, već zato što sam mislila da ne bih trebala.” Te su riječi izazvale tihu povredu u meni. Smatrala sam svog oca nekim tko nosi teret krivnje koji nije mogla iskorijeniti. Dok sam nastavila čitati, otac je objasnio da ne bi mogao reći majci jer se bojao da će je povrijediti ili izgubiti obitelj koju je imao s njom. Nisam bila svjesna ni isprike ni priznanja neuspjeha. Međutim, čula sam kako njegove riječi otkrivaju nešto što ljudi obično nemaju: iskrenu, izravnu ranjivost. U pismu je spomenuo da je žena koja mi ga je povjerila povezana s tom dragocjenom ljubavlju.
Nije otkrio točan identitet žene, ali je napisao da joj vjeruje više nego sebi. Pokušao sam se sjetiti njezina lica, tražeći tragove istine, ali u tom trenutku bila je samo anonimna žena u crnom kaputu. Nalazio sam se na groblju koje je bilo ispunjeno kišom, držeći pismo koje je promijenilo cijeli dojam koji sam imao o svom ocu. Osjetio sam ljutnju koju mi ranije nije rekao, tugu što je preminuo s nepoznatom tajnom, kao i instinktivnu želju da ispunim njegovu posljednju molbu. U pismu je pisalo da me ne zanima traženje istine, bez obzira na istinu. Zatim je rekao da, ako želim, mogu pronaći ženu koja će znati kako započeti. Zadržano je samo još jedno ime – bez prezimena, bez adrese, bez konkretnih detalja. Međutim, ime me i dalje držalo u neizvjesnosti.
Bio je to naslov koji prije nisam čuo, ali zvučao je kao ključ značajnog pothvata. Nakon što sam završio čitanje knjige, ruke su mi se tresle, a kiša je pretvorila posljednje riječi u nerazlučive lokve. Podigao sam pogled i primijetio da anonimna žena i dalje stoji tamo, iz daljine, promatrala me kao da reagiram na nju. Primijetio sam tugu u njezinim očima, ali i koncept koji nisam razumio. Pozdravio sam je i upitao je o poznavanju detalja pisma. Klimnula je glavom i rekla da zna dodatne informacije – stvari koje je moj otac želio da čujem tek nakon što je pitanje postavljeno. U tom trenutku shvatio sam da priča nije dovršena. Zapravo, još je na početku.
Odvela me do obližnjeg drveta i rekla da mi još uvijek nešto mora dati. Izvukla je mali metalni privjesak, koji je bio star i imao je inicijale koje nisam razumjela. Rekla je da je to osoba koju trebam tražiti. Dok sam hvatala taj mali metalni komad u ruku, shvatila sam da stojim na raskrižju koje će imati značajan utjecaj na sve moje znanje o životu. Nisam znala hoću li ikada susresti to drugo dijete ili što će se dogoditi ako ga susrećem. Međutim, bila sam svjesna jedne stvari. Otac se nadao da će istina konačno izaći na vidjelo – a sada sam ja odgovorna za njezino pronalaženje.
