Ljudi lako gube iz vida činjenicu da će im se kad tada u životu vratiti sve ono što su uradili nekome bilo zlo ili dobro. Upravo to se desilo jednoj starijoj ženi koja je bila nepravedna prema svojoj snahi.
Život ponekad može krenuti nepredviđenim putem, što će nas dovesti u područje u kojem nismo željeli biti, susret s ljudima koji imaju najveći utjecaj na nas. Nakon što sam tijekom 17 godina samohranog roditeljstva iskusila bol, poteškoće i strah, susret s bivšim partnerom može se osjećati kao udarac u trbuh, kao dugotrajna bol koja se vraća. Za mene, samohranu majku koja je odgojila sina nakon što je njezin partner otišao bez puno pomoći, običan dan postao je mjesto gdje se prošlost događala s takvom redovitošću da je bila točno preda mnom. Dok sam žurila kroz lokalnu tržnicu, ignorirajući svoje uobičajene dužnosti – podučavanje djece, plaćanje zakašnjelih plaćanja i stalnu borbu za vrijeme – sudbina je odlučila suočiti me s jednom od najvećih pogrešaka u mom životu.
Tamo, među šarenim prodavačima i zvukom kupaca, ponovno sam susrela ženu koju sam pokušavala zaboraviti: njezinu majku. Posljednji susret s prošlošću Godine nisu promijenile njezin prepoznatljiv izgled. Unatoč dubljim borama i sijedoj kosi, i dalje je imala isti izgled – krut, prijevaran. Međutim, njezine oči više nisu imale hladan, prezriv i osuđujući izgled. Umjesto toga, oči su joj preplavile emocije. Zaustavio sam se i potpuno se ukočio. Košara s povrćem odmaknula se od moje ruke, a srce mi je počelo lupati kao da želi otići. Nisam mislio da će uspostaviti kontakt sa mnom ili čak prići.
Međutim, nisam razumio što se događa sve dok nije izvela slučajan čin: zagrlila me. Glas joj je bio jedva čujan dok je uzviknula: “Ja… žao mi je… Godinama pokušavam da te pronađem.” Umjesto suosjećanja, u meni se rasplamsala davno zaboravljena vatra: ljutnja, duboka, sirova vatra koja se ne smiruje kada preuzmu druge odgovornosti. Ona, žena koja me pokušala kazniti, sada se suočila izravno sa mnom i zatražila moj oprost. Teret njezinih riječi Kad sam, s drhtanjem, mogao dati jedini legitimni odgovor – “Zašto?” I dalje je odbijala zahtjev. Pitala me znam li cijelu priču. Da mi je nedostajalo razumijevanja potrebnog za shvaćanje što se dogodilo od dana kada me njezin sin napustio i donio na svijet.
- Da to nije bilo samo jednostavno priznanje žaljenja, već nešto zlokobnije. Ljudi su se počeli okupljati oko nas, želeći saznati što se događa usred tržnice. Pokušao sam zadržati prisebnost, a ne pokazati koliko to aludira na mene. Nisam želio portret. Nisam želio da me itko vidi u ranjivom položaju. Namjeravao sam je držati što dalje od života koji sam si namijenio koliko god je to moguće. Međutim, njezina sljedeća izjava nadvladala je sve moje pokušaje da se kontroliram. Nisam očekivao pravu istinu. Rekla je: Dan kada je otišao… Nisam te samo kritizirao. Nisam te samo pokušavao pritisnuti. „Rekla sam mu nešto strašno.“ Zastala je, pokušavajući doći do daha. – „Rekla sam mu… da ću počiniti samoubojstvo ako ostane s tobom i djetetom.“
U tom trenutku pomislila sam da mi se svijet raspada. Čak ni u najgorem slučaju, nisam se mogla sjetiti tih riječi. Očekivala sam da će to biti ponos, klasne razlike i strah od sramote – ne ucjena, pokušala je prenijeti vlastitom djetetu. Prema njezinim riječima, on je postao mladić osjetljive i ranjive prirode koji je uvijek bio željan preuzeti previše odgovornosti. Kad je čuo tu izjavu, zabrinuo se. Uzrujana gubitkom zdravlja, pokušala je učiniti ono što je smatrala jedinim načinom: otišla je. On je otišao. Prekinuti svu komunikaciju. Posljedice koje nitko nije vidio. Nakon toga, izgovorila je rečenicu koja mi je i danas relevantna: Nisam ga se sjetila. I ja sam ga izgubila.“
Opisala je kako je, nakon njegova odlaska, njezin sin postao duboko očajan. Napustio je fakultetsku karijeru, distancirao se od društva i odrekao se svog postojanja kao bića. Krivnja, stres i unutarnji nemir aludirali su na njega. Preselila se u svijet bez zvuka ili vibracija, teži od zraka, gdje ga nije mogla dodirnuti niti dosegnuti. Kasnije, godinu dana nakon što me napustio, njegovu tragičnu smrt uzrokovala je biciklistička nesreća. Taj trenutak mi je zaledio krv. Moj dječak nikada neće saznati tko mu je otac. Nikada neću imati priliku pogledati ga u oči i pitati ga zašto je otišao.
Prava istina bila je skrivena pod slojevima obmane i straha. Koncepti koji su me ispunjavali u roku od nekoliko minuta, došla sam do zaključka: Agonija godina razmišljanja Bol mladića kojeg sam nekoć obožavala. Razumijevanje osjećaja starije žene. Šokiran odgovor koji nitko nije mogao predvidjeti. Nedostatak zadovoljstva jer ništa ne može promijeniti prošlost Čini se da se ove pomiješane emocije međusobno natječu, kao da pokušavaju preuzeti moje tijelo. Njezino priznanje Izjavila je da se desetljećima bori s žaljenjem. Strah od svakog novog dana.
Da je tek nedavno imala snage tražiti me, ali da sam u međuvremenu promijenio i prebivalište i zanimanje, te sam zbog toga izgubio njezin trag. Njenim riječima nedostajalo je potrebno objašnjenje. Umjesto toga, bile su priznanje žene koja je pokušavala riješiti probleme koje je sama uzrokovala. A ja… nisam znao što izraziti. Kad se prošlost vrati, ona sa sobom nosi više od samog sjećanja, ona sa sobom nosi i sposobnost suočavanja s boli koju nismo razumjeli. Istina može promijeniti način na koji razumijemo neki događaj, ali ne može promijeniti temeljne događaje koji su doveli do naših života. Razumijem da ono što razumijem od tog trenutka jest da nisam bio napušten jer to nisam zaslužio.
Nisam bio pušten jer je bio kukavica, i nisam bio sam jer je zakon karme htio da se to dogodi. Istina je bila tragičnija. Međutim, žena je bila u suzama pred nama, a pojedinci oko nas pokušavali su shvatiti što se događa, međutim, dogodio se nenamjerni događaj: mjesto o kojem treba razmisliti. Ne za zaborav, ne za oprost, ne za pomirenje, već da se dovrši poglavlje koje se dugo pripremalo. Jer, nakon 17-godišnjeg sukoba, put u prošlost je konačno izgrađen, ali ne za mene, već da me oslobodi.
