Donosimo vam priču o ljubavi koja ne poznaje granice i koja ne bira bogatstvo i moć nego čiste osjećaje pa makar živjeli u siromaštvu.
Zainab je bila usađena u kulturu koja je cijenila samo ono što se može dokazati, dok je to bila kazna za njen nedostatak aktualnosti. Nedostajalo joj je razumijevanje potrebno da cijeni ljepotu svijeta, no uvijek ju je podsjećalo na to. To što je bila slijepa bila je njezina kazna, jer uloga koju je imala u svijetu nije bila onakva kakvu su njezini roditelji očekivali od svoje djece. Rođena u obitelji koja je fizičku privlačnost smatrala najvažnijim aspektom, Zainab je postala ono što su zvali “ono” – nezadovoljna, odbijena i bez popularnosti. Njezine dvije sestre bile su najprivlačnije na portretu, s očima koje su podsjećale na zvijezde i vitkim tijelima koja su uvlačila svuda oko sebe.
Privlačili su ih mladići, svi su htjeli biti dio njihove organizacije. Za Zainab su pogledi bili suosjećajni, pauze neugodne, a ona je napustila svoj položaj kao da joj nedostaje nešto bitno. Njena majka je umrla kada je Zainab imala samo 5 godina, ovaj incident ostavio ju je sa srčanim problemom i nestabilnim temeljima. Njezin otac, koji je prije bio brižan i ljubazan, postao je hladan, ljut i ogorčen. Zainab je vjerovala da će se njegovo srce smanjiti za nju, postao je manje nježan prema njoj. Razgovarao je s njom kao da nema nikakvo osnovno dostojanstvo, često bi je nazivao predmetom ili teretom. Nije mogla prisustvovati obiteljskim večerama, a kada su dolazili gosti, bila je prisiljena živjeti sama u svom domu.
Nikada nije mogla shvatiti ljubav svojih sestara, niti ljepotu svijeta koji se vrti oko vanjštine stvari, unutarnja ljepota koju je posjedovala bila je najblistaviji izraz njezina duha. Unatoč percepciji da ne zaslužuje romansu, Zainab je uživala u čitanju. Brajevo pismo bilo je njezin jedini prozor u svijet. Raj s bukom, emocijama, mirisima i, na neki način, bojama koje su proizašle iz njezine mašte. Njezina je soba bila jednostavna, sa starim jastukom i nekoliko knjiga, ali svaka stranica koju je pogledala bila je kao novo otkriće, svaki je redak bio novi svjetionik u njezinom mračnom svijetu. Unatoč činjenici da je bila okružena strahom, ipak je imala miran svijet.
Međutim, njezino opuštanje neće uvijek trajati. Jednog dana, kada je Zainab imala 21 godinu, njen otac je donio odluku koja neće imati nikakvog utjecaja na nju. Ušao je u njezinu sobu, stao ispred nje i izgovorio riječi koje su bile slične grmljavini njezinom tihom duhu. Sljedeći dan ćete se vjenčati. Ovo nije bilo moguće za Zainab.”Brak? S kim?” upitala je. Međutim, još joj je nedostajala opcija. Njezin otac, zbog kombiniranih učinaka vlastite propasti, smatrao ju je teretom za koji je vjerovao da neće biti sposobna sama donositi odluke, kao rezultat toga, odlučio je preuzeti vodstvo u donošenju odluka umjesto njih. “On je prosjak džamije”, nastavi njezin otac bez imalo suosjećanja. Ti si slijep, on nema para. On je pravi par za tebe. Nisam imao izbora.
- Nije postojao period u kojem je ona, Zejneb, mogla izbjeći ovo nasljedstvo. Čak ni u trenutku kad je ušla u mračnu komoru, turobnu budućnost, nije bila dodijeljena nekome koga nikada prije nije susrela. Sljedećeg dana otac ju je otpratio na jednostavnu ceremoniju. Rekao je: “Uzet ćeš ga za ruku.” Svi prisutni promatrali su i sudjelovali, sa svojim viđenjem situacije. “Slijepa djevojka i prosjakinja”, navodno joj je rečeno iza leđa. Kada je ceremonija završena, Zainab je bila prisiljena krenuti prema čovjeku kojeg je nazvala prosjakom, ovaj čovjek je sada bio njen muž, unatoč njenom nedostatku znanja o njegovom identitetu. Nitko joj nije mogao objasniti kakav je.
Bila je to potpuna kapitulacija pred sudbinom. Otac se jednostavno založio za nju i rekao: “To je ono što ti sada imaš kao problem.” Ono što je uslijedilo bilo je zastrašujuće. Yusha, njezin novi suprug, koji ju je doveo u kolibu blizu ruba sela, rekao je tihim glasom, “nije puno, ali ovdje ćeš biti sigurna.” Zainab nije znala što bi rekla, ali njegov glas je svejedno bio utješan. Unatoč njihovom skromnom boravku u maloj kolibi, Yusha je posjedovao nešto što je Zainab tražila s najvećom strašću – suosjećanje, brigu i ljubaznost. Počeo joj je pripovijedati o svijetu oko nje, opisivao je stabla, rijeke i druga iskustva koja će doživjeti, ali neće vidjeti. Opisao je ptice na drvetu, miris cvijeća i druge svoje priče koje su bile žive i ugodne. Za Zainab je njegov glas postao sredstvo komunikacije s njim. Svako jutro bi je odveo do rijeke i objasnio joj svijet, što bi je dovelo do toga da povjeruje u postojanje rijeke unatoč nedostatku vida.
Naposljetku, Zainab je počela shvaćati da ono što osjeća prema njemu nije bila samo zahvalnost. Zaljubila se. Zaljubila se u njega zbog cijele njegove osobnosti, njegove privrženosti njoj i načina na koji ju je doživljavao onakvom kakva je bila u svojoj duši, a ne zbog njezine fizičke ljepote. No, sve se promijenilo jednog dana, kada je otišla na tržnicu i naišla na svoju sestru Amina. Aminine riječi prezira bile su štetne za njen duh. Amina je viknula: “Slijepi štakor!” Je li on još uvijek povezan s tobom, nesretniče? Zainab nije bila sigurna što da kaže. Suze su joj tekle kroz oči, ali ipak je odlučila ostati mirna. – Rekao sam jednostavno, sretan sam. Aminija je nazvala smeće da ga opiše. Slično tebi.”
Zainab je odvratila pogled, očigledan je rastući osjećaj opasnosti. Željela je saznati stvarnost Yushe. Nakon toga je jeo pred njom i objasnio joj situaciju. Ja nisam prosjak. Ja sam caričin sin, rekla je tihim glasom. Zainab nije mogla vjerovati. Dezorijentirano joj je objasnio da je sve što joj je rekao točno, ali ona još uvijek nema dovoljno razumijevanja da shvati sve što je rekao. Kao takva je stekla saznanja o svom braku s jednim od najznačajnijih nasljednika, koju je njen otac namjerno skrivao.
