U našim krajevima postoji veliki broj običaja koji se poštuju stotinama godina. Međutim, neki običaji se možda više i ne praktikuju na iste načine, zbog prenosa sa koljena na koljeno, pa tako neki ljudi mogu raditi “pogrešno” misleći da se drže tradicije.
Kroz povijest, naša je kultura podržavala brojne osebujne tradicije vezane uz pokop voljenih osoba. Kako bismo krenuli naprijed, imperativ je da izazovemo sve zablude ili predrasude koje možda imamo o ovim praksama.
Pogrebne tradicije u Srbiji mogu izgledati zbunjujuće strancima, ostavljajući ih s pitanjima poput: “Što zaboga oni rade?” Jedan značajan detalj koji bi mogao izazvati zabunu je prisutnost sata na prekriženim rukama pokojnika. Bilo da je podešen na točno vrijeme, navijen ili čak drži mobilni telefon, ova značajka ima veliki značaj u srpskim pogrebnim običajima.
Kad naiđete na scenarij u kojem se lutka igračka nalazi pokraj odrasle osobe koja je preminula, možda nećete razmišljati o tome. Međutim, ovo je praksa koja se temelji na uvjerenju da može prekinuti obrazac nesretnih događaja. Ako dvije osobe iz iste obitelji preminu unutar godinu dana, smatra se da stavljanje lutke-igračke uz pokojnika može spriječiti daljnje smrti.
Prema moći magije, gubitak dvaju članova obitelji unutar godine dana smatra se nepotpunim i mora se nadopuniti odlaskom treće duše. Kako bi spriječili ovaj treći gubitak, ožalošćena obitelj u lijes stavlja lutku koja simbolizira zamjenu trećeg pokojnika. Ovo objašnjenje za “Kurir” nudi etnolog Bojan Jovanović.
Čin davanja novčanih darova za pokojne praksa je koja i danas postoji u našim krajevima. Ova je tradicija davno preuzeta od starih Grka. Grci su vjerovali da pokojnici moraju nadoknaditi skelaru po imenu Flegije prijelaz preko rijeke Stiks, što je označilo početak njihovog zagrobnog života.
U suvremeno doba, nastavak ove tradicije može se promatrati kroz praktičnu prizmu – pružanje novčane potpore obitelji pokojnika.
Običaj pokapanja bogatih seljaka zlatom nekoć je bio uobičajen dugo vremena. Vjerovalo se da je zlato ključno za osiguranje sigurnog prolaza pokojnika u raj, pa bi obitelji uvijek rezervirale najbolje zlatnike za tu svrhu.
Međutim, kako je vrijeme prolazilo, pljačkaši grobnica počeli su napadati te grobnice u potrazi za zlatnicima. Zbog toga je praksa pokapanja mrtvih zlatom sada rjeđa.
Prema stručnjacima na tom području, široko se vjeruje da su te običajne prakse uvedene pod utjecajem mitoloških vjerovanja. Te su prakse posebno uočljive tijekom procesa pripreme pokojnika za njihov posljednji obred, gdje se brojni osobni predmeti, uključujući “praktične sitnice” poput češljeva, stavljaju u njihove džepove kako bi zagrobni život mogao održati osjećaj urednosti i organizacije.
Prema Jovanovićevim riječima, uvriježeno je mišljenje da se novčići ostavljaju u blizini pokojnika kako bi se pokrili troškovi njihovog puta na onaj svijet. Osim toga, osobne stvari poput ručnog sata ili štapa također se mogu staviti uz pokojnika.
Ostatak teksta pročitajte OVDJE.
