Kažu da je ćutanje zlato i da ne rtreba sa drugima dijeliti neke privatne stvari bez obzira koliko im vjerujemo i koliko su nam bliski. Prema nekim narodnim poslovicama koje su se pokazale tačnim u mnogo slučajeva posebno je važno da o pet stvari nikome ne govorite da biste bili mirni i spokojni.
Pet stvari koje nije dobro stalno govoriti drugima: riječi mogu postati granice koje sami sebi postavljamo
Neke rečenice nestanu gotovo istog trenutka kada ih izgovorimo, dok druge ostanu mnogo duže i počnu uticati na način na koji posmatramo sebe, svoje mogućnosti i odnose sa drugim ljudima. Posebno je važno obratiti pažnju na riječi kojima sebe unaprijed proglašavamo nesposobnima, umanjujemo vlastitu vrijednost ili otkrivamo privatne informacije ljudima čije povjerenje još nije provjereno. Problem nije u jednoj nespretnoj rečenici, već u obrascu koji se ponavlja. Kada određeni način govora postane navika, on lako počinje oblikovati i naše ponašanje.
Govor nije samo sredstvo kojim drugima prenosimo informacije. Način na koji pričamo o sebi često pokazuje šta smo već prihvatili kao istinu o vlastitim sposobnostima, slabostima i mogućnostima.
Čovjek možda neće primijetiti koliko puta tokom sedmice kaže da nešto „nije za njega“, da nikada neće biti uspješan u određenoj oblasti ili da jednostavno nema ono što je potrebno za promjenu. Kada se takve rečenice dovoljno često ponavljaju, mogu prestati zvučati kao trenutna procjena i postati dio ličnog identiteta.
POZADINA PRIČE
Nije problem u tome što čovjek ponekad reaguje u afektu ili kaže nešto što bi kasnije drugačije formulirao. Važno je prepoznati rečenice koje se stalno ponavljaju i koje vremenom mogu uticati na samopouzdanje, odluke i odnose sa drugima.
„Ja jednostavno nisam za to“ može postati opravdanje da nikada ne pokušamo
Jedna od najčešćih navika jeste opisivanje vlastitih slabosti kao trajnih osobina. Rečenice poput „Nikad nisam znao s novcem“, „Meni to ne ide“ ili „Ja jednostavno nisam za takve stvari“ mogu zvučati bezazleno, ali nose mnogo snažniju poruku kada se stalno ponavljaju.
Postoji velika razlika između rečenice „To još ne znam“ i tvrdnje „Ja to nikada ne mogu naučiti“. Prva ostavlja prostor za razvoj, iskustvo i promjenu. Druga unaprijed zatvara mogućnost da se bilo šta promijeni.
Kada čovjek prihvati takvu sliku o sebi, mnogo lakše počinje izbjegavati prilike. Možda se neće prijaviti za posao jer smatra da nije dovoljno sposoban, neće pokušati naučiti novu vještinu ili će unaprijed odustati od nečega što bi uz vrijeme mogao savladati.
Problem nije u realnom prepoznavanju slabosti. Svako ima područja u kojima nije iskusan ili dovoljno dobar. Problem nastaje kada trenutni nedostatak znanja pretvorimo u nepromjenjivu osobinu svoje ličnosti.
VAŽAN TRENUTAK
Mnogo je zdravije reći da nešto trenutno ne znamo ili da u nečemu još nismo dovoljno dobri nego od privremenog nedostatka iskustva napraviti trajnu granicu.
Samoponižavanje kroz šalu može vremenom promijeniti sliku o nama
Druga česta navika krije se iza humora. Na druženjima ljudi često prvi ismijavaju vlastiti izgled, inteligenciju, posao, finansije ili sposobnosti kako bi djelovali opuštenije i pokazali da sebe ne shvataju previše ozbiljno.
Povremena šala na vlastiti račun ne mora imati nikakvo posebno značenje. Međutim, kada osoba stalno govori da je nesposobna, nevažna ili nedovoljno dobra, poruka više nije samo humoristična.
Ljudi oko nje mogu vremenom početi prihvatati sliku koju im sama uporno predstavlja. Još ozbiljnije je to što takav govor može postepeno uticati i na način na koji osoba sama procjenjuje vlastitu vrijednost.
Skromnost ne zahtijeva stalno umanjivanje svojih sposobnosti. Čovjek može priznati tuđi kvalitet i istovremeno biti svjestan vlastitih znanja i dobrih osobina bez potrebe da se uzdiže iznad drugih.
Dostojanstvo se ne nalazi u uvjerenju da smo bolji od svih ostalih, već u tome da nemamo potrebu stalno dokazivati da vrijedimo manje.
Nije svaka osoba kojoj se povjerimo spremna čuvati našu privatnost
Jedna od granica koju mnogi nauče tek nakon neprijatnog iskustva odnosi se na privatne informacije. Iskrenost i potpuno razotkrivanje nisu ista stvar.
Porodični sukobi, problemi u vezi, lični strahovi, zdravstvene okolnosti, finansijske poteškoće ili problemi na poslu ne moraju postati tema svakog razgovora samo zato što je druga osoba pokazala interesovanje.
Povjerenje se uglavnom gradi kroz vrijeme i postupke. Nekoliko prijatnih razgovora nije uvijek dovoljno da znamo hoće li neko ono što mu kažemo zadržati za sebe.
Prije nego što podijelimo nešto izrazito privatno, može biti korisno postaviti jednostavno pitanje: kako bismo se osjećali kada bismo istu informaciju sutra čuli od treće osobe?
Ako bi takav scenario mogao izazvati ozbiljan problem, možda je bolje sačekati dok ne budemo sigurniji kome govorimo.
ŠIRA SLIKA
Privatnost ne znači zatvaranje pred drugim ljudima. Ona podrazumijeva svjesnu odluku kome ćemo povjeriti osjetljive dijelove svog života i koliko je ta osoba svojim postupcima pokazala da zaslužuje takvo povjerenje.
Način na koji govorimo o novcu može uticati na odluke koje donosimo
Finansije su još jedno područje u kojem riječi lako postanu ograničenje. Neki ljudi godinama ponavljaju da nikada neće imati dovoljno novca, da ne znaju upravljati finansijama ili da bolji život jednostavno nije namijenjen njima.
Takve rečenice same po sebi neće napraviti finansijski problem niti će pozitivno razmišljanje automatski donijeti novac. Ipak, način razmišljanja može uticati na konkretno ponašanje.
Osoba koja je unaprijed uvjerena da nema mogućnost napretka može rjeđe tražiti bolji posao, izbjegavati pregovore o plati, ne učiti nove vještine ili odustati od pokušaja da uvede više reda u vlastite troškove.
Mnogo korisnije je o novcu govoriti realistično. Ako postoje finansijski problemi, njihovo priznavanje nije znak neuspjeha. To može biti početak planiranja, učenja i promjene određenih navika.
Novac ne predstavlja dokaz nečije ljudske vrijednosti. Istovremeno, upravljanje njime zahtijeva određena znanja, disciplinu i odluke koje se mogu razvijati tokom života.
KLJUČNI MOMENT
„Ne moraš svima pokazati gdje si slab. Ne moraš sebe umanjivati da bi bio prihvaćen. Ne moraš svaku tajnu pretvoriti u razgovor. I ne moraš unaprijed odlučiti da nešto ne možeš. Neke riječi treba izgovoriti hrabro. Druge treba zadržati za sebe.“
Tuđa tajna ne postaje naša samo zato što smo je čuli
Posebna odgovornost nastaje kada nam neko drugi povjeri osjetljivu informaciju. Zdravstveni problem, porodična situacija, emotivna poteškoća, poslovni plan ili druga privatna stvar ne postaju slobodne za prepričavanje samo zato što su izgovorene u našem prisustvu.
Narušavanje povjerenja može imati posljedice za osobu čija je privatnost ugrožena, ali i za onoga ko je informaciju prenio dalje. Kada jednom steknemo reputaciju osobe koja ne čuva povjerene stvari, povjerenje se teško vraća.
Danas je granica između privatnog razgovora i javnosti još tanja. Poruka se može proslijediti za nekoliko sekundi, razgovor fotografisati, a privatni sadržaj završiti u grupi ljudi kojima nikada nije bio namijenjen.
Zbog toga dobra namjera nije uvijek dovoljna. Neoprezna rečenica izrečena „samo jednoj osobi“ lako može nastaviti svoj put mnogo dalje.
Neke informacije zadržavaju svoju vrijednost upravo zato što ostaju između ljudi koji su se dogovorili da će ih čuvati.
Problem nije jedna pogrešna rečenica, već obrazac koji postane navika
Nemoguće je očekivati da čovjek uvijek govori savršeno. Svi ponekad reagujemo impulsivno, kažemo nešto u ljutnji ili izgovorimo rečenicu koju kasnije poželimo drugačije formulirati.
Mnogo je važnije primijetiti šta ponavljamo iz dana u dan. Ako čovjek stalno govori protiv sebe, umanjuje svoje sposobnosti, iznosi intimne detalje pred ljudima koje jedva poznaje ili prenosi informacije koje su mu povjerene, onda više nije riječ o jednom trenutku nepažnje.
Riječ je o navici, a upravo navike često imaju najveći uticaj na ponašanje.
Promjena ne zahtijeva da svaka rečenica bude unaprijed analizirana. Dovoljno je povremeno zastati i primijetiti da li način na koji govorimo podržava ono što pokušavamo izgraditi ili nam stvara dodatne prepreke.
Ako nešto ne znamo, moguće je reći da želimo naučiti. Ako prolazimo kroz težak period, možemo izabrati osobu kojoj zaista vjerujemo umjesto da problem postane tema svakog razgovora.
Ako finansijska situacija nije dobra, možemo priznati da je potrebno nešto promijeniti bez zaključka da smo zbog toga trajno nesposobni. A kada nam neko povjeri osjetljivu stvar, možemo prihvatiti jednostavnu činjenicu da nije sve što znamo ujedno i naše da prepričavamo.
Razlika između dvije rečenice ponekad je vrlo mala. „Ne znam“ i „Nikada neću znati“ mogu na papiru djelovati gotovo jednako, ali u svakodnevnom životu ostavljaju potpuno različit prostor za budućnost.
Pažljivije biranje riječi zato ne mora značiti život pod stalnom samokontrolom. Mnogo više znači razvijanje svijesti o tome kada riječima nepotrebno zatvaramo vlastite mogućnosti, umanjujemo sebe ili ugrožavamo povjerenje koje nam je neko dao.
Ponekad najveća promjena zaista počinje tiho. Ne u onome što ćemo glasno obećati drugima, već u jednoj rečenici koju ćemo sljedeći put odlučiti formulirati drugačije.
“`
