Biti roditelj je vrlo zahtijevna uloga i ne psotoji neko univerzalno uputstvo kako da odgajamo svoju djecu jer smo svi ličnosti za sebe.Mnogi postupaju po svojim instinktima i osjećajima i budu previše brižni. To im se poslije kada djeca odrastu može obiti o glavu. Naime ovi roditeji nesvjesno prave pet grešaka u vaspitanju i ophođenju prema svojoj djeci.
Medvjeđa usluga: Pet roditeljskih navika koje od djece stvaraju nezahvalne odrasle osobe
U želji da zaštite i obezbijede, roditelji često nesvjesno uskraćuju djeci najvažnije lekcije – da neuspjeh, odgovornost i frustracija nisu neprijatelji, već učitelji koji grade karakter.
Postoji jedna ironija u roditeljstvu – što više trudimo da djetetu osiguramo savršen život, veće su šanse da mu uskratimo upravo ono što mu je potrebno za sretan i ispunjen odrastanje. Ljubav i zaštita su instinktivne, ali kada prijeđu određenu granicu, prestaju da grade karakter i počinju da oblikuju osobu koja ne zna da cijeni trud, koja očekuje da joj se sve pokloni, i koja se suočava s najmanjom preprekom kao s tragedijom. Ova pojava, koju psiholozi nazivaju “posljedica prekomjerne zaštite”, sve je češća u savremenim porodicama, a njene posljedice se osjećaju decenijama nakon što dijete napusti roditeljski dom.
Zahvalnost, empatija i otpornost nisu urođene – one se uče, i to kroz iskustvo, a ne kroz riječi. Kada roditelji, u dobroj namjeri, uklone sve prepreke s djetetovog puta, ono nikada ne saznaje koliko je zapravo teško stvoriti vrijednost, izgraditi odnos ili prevazići neuspjeh. Rezultat je osoba koja uzima zdravo za gotovo sve što dobije, nezahvalna je jer ne zna odakle stvari dolaze, i nesposobna da se nosi sa životnim izazovima. U nastavku donosimo pet najčešćih grešaka koje brižni roditelji nesvjesno čine, a koje vode upravo u tom smjeru – i šta umjesto toga mogu da urade.
POZADINA
Roditeljska ljubav i briga su neizmjerno važne, ali ako se ne provode na pravi način, mogu dovesti do toga da dijete postane nezahvalno i nesposobno za samostalan život. Ključ je u ravnoteži – voljeti dijete, ali ga istovremeno učiti važnim životnim lekcijama koje će mu pomoći da izraste u odgovornu i ispunjenu osobu.
Kada “ne” postane zabranjena riječ: Opasnost od ispunjavanja svake želje
Prva i možda najčešća greška je ona koja izgleda najbezazlenije – ispunjavanje svake djetetove želje. Kada roditelji nikada ne izgovore “ne”, dijete se navikava da je svijet mjesto u kojem se sve dobija, bez truda i čekanja. Bez obzira da li je riječ o novoj igrački, slatkišu u prodavnici ili najnovijem telefonu, dijete koje nikada nije doživjelo odbijanje ne može razviti osjećaj zahvalnosti. Zahvalnost se rađa iz svijesti da stvari nisu podrazumijevane, da iza svakog poklona ili ustupka stoji trud i odricanje.
Dijete koje nikada ne čuje “ne” postaje nestrpljivo, zahtjevno i nesvjesno vrijednosti stvari koje ima. Ono ne razumije da novac ne raste na drvetu, da roditelji rade da bi mu pružili ono što ima i da iza svakog komfora stoji napor. Umjesto da ga štitimo od frustracije, trebalo bi mu dopustiti da povremeno osjeti da ne može sve dobiti odmah – jer upravo ta frustracija uči strpljenju, postavljanju prioriteta i, na kraju, zahvalnosti kada nešto ipak dobije.
“Zahvalnost dolazi iz razumijevanja da stvari nisu zajamčene i da je potrebno truditi se za ono što želimo. Ako roditelji sve osiguraju unaprijed, dijete nema priliku naučiti koliko je važno cijeniti ono što ima.”
— Smjernice za roditelje iz knjige o odgoju djece
Ovo ne znači da treba uskraćivati djetetu sve, već da je važno uspostaviti ravnotežu. Ponekad je dozvoliti djetetu da sačeka, da zaradi ono što želi ili da se suoči s razočarenjem – upravo ti trenuci su oni u kojima se gradi karakter i razvija svijest o vrijednosti onoga što imamo.
Odsustvo granica i uloga spasitelja: Kako odgajamo nesposobne odrasle
Druga greška, koja često ide ruku pod ruku s prvom, jeste izbjegavanje postavljanja granica i kućnih obaveza. Djeca koja nikada ne moraju pospremiti svoju sobu, postaviti sto ili sudjelovati u kućanskim poslovima odrastaju s uvjerenjem da je svijet tu da im služi. Bez odgovornosti, ne razvijaju osjećaj da su dio zajednice, da i oni treba da doprinose, već postaju egocentrični i nesvjesni potreba drugih.
Ovo se posebno ogleda u situacijama kada roditelji uvijek interveniraju kako bi “spasili” dijete od neugodnosti – bilo da se radi o lošoj ocjeni, sukobu s drugarima ili neuspjehu na takmičenju. Kada roditelji preuzmu ulogu spasitelja, dijete gubi priliku da nauči kako se suočiti s posljedicama svojih postupaka, kako pregovarati i kako se nositi s neuspjehom. Umjesto otpornosti, stvaraju se osobe koje se lome pri prvom udarcu sudbine, jer nikada nisu imale priliku da izgrade svoje mišiće suočavanja.
VAŽAN TRENUTAK
Kada roditelji uvijek interveniraju i rješavaju probleme umjesto djeteta, ono ne razvija otpornost ni sposobnost suočavanja s izazovima. Dijete koje nikada nije iskusilo neuspjeh ili teškoću neće cijeniti trud koji je potreban za postizanje ciljeva.
Umjesto da budu vječni spasitelji, roditelji bi trebali biti podrška – uz dijete, ali ne umjesto njega. Ponekad je najbolje što roditelj može učiniti da pusti dijete da padne, pa da ga podigne, objasni šta se desilo i ohrabri ga da pokuša ponovo. Upravo u tim trenucima dijete uči da je život pun uspona i padova, i da svaki pad nosi lekciju, a ne katastrofu.
Kada dijete postane centar svijeta: Nedostatak empatije i vrijednost truda
Treća velika zamka je kada roditelji stvaraju klimu u kojoj je dijete centar svemira, opravdavajući svaki njegov postupak, bez obzira na to koliko on bio neprimjeren. “On/ona je samo dijete” ili “Moje dijete je najbolje” postaju mantre koje sprječavaju dijete da prepozna svoje greške, prihvati kritiku i razvije empatiju prema drugima. Ovakva djeca odrastaju s uvjerenjem da su superiorna u odnosu na druge i da im svijet duguje poštovanje, bez obzira na to što oni sami pružaju zauzvrat.
Empatija se ne uči kroz riječi, već kroz iskustvo – kada dijete vidi da roditelji uvažavaju tuđe osjećaje, kada se suoči s posljedicama svog ponašanja prema drugima i kada nauči da izvinjenje nije samo riječ, već čin. Bez toga, dijete rizikuje da postane narcisoidna odrasla osoba koja ne razumije zašto svijet ne funkcioniše po njenim pravilima. Istovremeno, roditelji koji ne pokazuju vlastitu zahvalnost u svakodnevnom životu – za obrok, za pomoć, za male trenutke – propuštaju priliku da djecu nauče najvažnijoj životnoj vještini: da cijene ono što imaju, umjesto da stalno tragaju za onim što nemaju.
ŠIRA SLIKA
Djeca ne postaju zahvalna sama od sebe – zahvalnost je vještina koja se mora učiti. Jedan od najboljih načina da dijete nauči zahvalnost jest kroz vlastiti primjer. Ako roditelji izražavaju zahvalnost za male stvari – poput obroka, pomoći ili lijepih trenutaka – dijete će usvojiti takvo ponašanje.
Roditelji koji žele odgojiti zahvalnu i odgovornu djecu moraju biti svjesni da ljubav ne znači uklanjanje svih prepreka, već pripremanje djeteta da ih samostalno savlada. Postavljanje granica, učenje odgovornosti kroz kućne obaveze, dozvoljavanje neuspjeha i vlastiti primjer zahvalnosti – to su alati koji, iako ponekad teški za primjenu, donose dugoročne rezultate. U konačnici, prava roditeljska ljubav nije ona koja štiti od svijeta, već ona koja priprema dijete za svijet, dajući mu oruđe da postane samosvjesna, empatična i zahvalna osoba koja zna da se nosi sa životom u svim njegovim nijansama.
