Vicevi i šale služe za stvaranje dobrog raspoloženja i cilj im je da izaovu smijeh kod osobe koja ih čita ili sluša. Mi vam donoismo jedan koji je jako popularan na internetu.
dodatni tekst
Prošla su dva dana u tišini hladnjaka. Bila je prazna, samo podsjetnik na siromaštvo koje nas je pogađalo. Sin i ja pokušavali smo ostati mirni, znajući da novca nema, a ni posla na vidiku koji bi omogućio barem neku zaradu. Hodali smo ulicama u potrazi za rješenjem naših problema, ali nismo uzeli u obzir glad ili brige koje smo imali. Kasnije se dogodilo nešto nepredviđeno. Velika, lijepa mačka se pojavila i slijedila nas. Krzno joj je zračilo na sunčevoj svjetlosti, a koraci su joj bili gotovo kraljevski, kao da se rodila sa srebrnom žlicom u ustima.
- Činilo se kao da je ona izabrala nas, kao da je naša prisutnost tog dana postala sastavni dio njezinog društva. Naše malo putovanje postalo je putovanje s mačjim društvom koje nije željelo otići s nama. Kad smo se vratili kući, pretpostavio sam: ovo bi mogao biti znak. Ako nas je ova mačka izabrala, to znači da ćemo preživjeti. Rekao sam svom djetetu da ćemo oboje dijeliti ono što imamo, jer smo glad koju smo proživjeli dijelili oboje. Uklonili smo zadnje ostatke kruha i preostalu juhu, sve je to njoj dano. Mačka je jela polako, sa zahvalnošću. Nakon toga se skljokala u kut i mirno zaspala, bez imalo straha.
No, tek nakon što smo je pomnije pregledali, shvatili smo da nije riječ o običnoj lutalici, već o trudnici. Srce mi je palo. U to vrijeme nismo znali kako se prehraniti, sada smo imali novu životinju o kojoj se moramo brinuti. Pitao sam se: zašto sada? Zašto da nam, kad već živimo u strahu, još jedan zadatak dođe na vrata? Međutim, moj dječak je vidio mačku s različitim očima. Promatrala sam sreću u njegovim očima. Dok je mačka spavala, on je tiho prokomentirao: “Tata, ona nas je izabrala.” Mi ćemo joj pomoći. Njegove su me riječi presjekle, ali i inspirirale.
Sjetila sam se da u životu ponekad nismo mi ti koji biramo teret, nego teret bira nas i tada shvatimo moć za koju nismo znali da postoji. Sljedećih dana dijelili smo svaku mrvicu s mačkom. Imali smo malo, ali kad bi dobila porciju kruha, dječak bi se nasmiješio i rekao da sada nismo sami. U kući je bilo sve toplije. Njezina prisutnost ulijevala je optimizam jer se iu najmračnijim trenucima može roditi nešto što daje snagu. Kako se mačji trbuh povećavao, rasle su i moje brige. Očekivala sam da će uskoro okotiti mačiće, tada će teret odgovornosti biti još veći. Navečer, dok je spavala pored nas, pitao sam jesmo li spremni. Ipak, na kraju sam shvatio – to je bilo neophodno.
Ako se možemo brinuti o njoj i njezinoj mladunčadi, možda možemo izvući energiju da se brinemo o sebi. Kad su mačići stigli, imali su trenutak strahopoštovanja. Moj sin je bio fasciniran, gledao je u igračke kao da je pred njim puno novca. Oči su mu bile sjajnije nego kad mu je davao vrećice hrane. Tada sam shvatio – životne lekcije zapravo postoje. Usprkos besparici uspjeli smo izraziti ljubav, brigu i toplinu.
Usadila nam je osjećaj zajedništva i naučila nas da čak i kad vjeruješ da nemaš ništa, uvijek možeš nešto podijeliti. Ona nas upućuje kako pronaći radost u činu pomaganja nekome tko je tek ušao, a ne u punom hladnjaku. Možda nisam mogla svom djetetu kupiti skupe igračke, možda je nedostajalo hrane na stolu, ali ipak je bilo nešto važnije – lekcija iz milosrđa i ljubavi. Naučio je da u svijetu u kojem ljudi često odvraćaju pogled postoji moć u prihvaćanju svakoga tko vam pokuca na vrata, čak i ako je nepoznat čovjek s ulice.
I tako, kako su dani prolazili, zajedno s mačkom i njezinim mačićima, naš dom je postajao manje prazan. Unatoč tome što je hladnjak još uvijek povremeno zjapio gotovo pun, osjećali smo se bogatije nego ikad prije. Prepoznao sam da odgovori na pitanje “zašto sad” nisu značajni. Ključan aspekt je to što smo odabrali rasipati ljubav prema drugima, a zauzvrat dobili dojam da nismo sami.
