“U kući je bilo djece i sjećam se jedne žene okrenute leđima i imala je dugu crnu kosu. Skakao sam gore-dolje po krevetu s jednim klincem i neko nas je zvao: ‘Hajde da jedemo’. sjetite se velikih stolica: „Na vratima su bile zavjese, ali nije bilo vrata. Pretpostavljam da je to bilo neko malo mjesto u kojem smo živjeli. ” Suzana Marković (39) počinje priču opisom jedine fotografije iz detinjstva koje pamti. Posljednji put je vidjela majku kada je imala četiri godine, ostavila ju je u bolničkom hodniku i zauvijek je otišla. – Ne znam da li sam rođen u Beogradu ili nekom drugom gradu. Moja krstionica je prazna, piše Nepoznato, ja sam Nepoznato. Ušla je sa mnom sa ulice, stavila me na klupu i rekla: “Sjedi tu, ja ću”. Ne sjećam se, ali svjedoci koji su u to vrijeme bili u holu bolnice davali su izjave i to su rekli – rekla je Suzanne.
– Tada sam na osnovu dosijea saznala da sam ostavljena u holu te bolnice, čitala sam izjave. Rekli su da je žena ušla s ulice da je ostavila dete u holu i da je pobegla u nepoznatom pravcu trčeći. Saznala sam neka imena, koja sam tada pominjala. Pitali su me kako se zovem, prvo sam im rekla Sanja, pa posle Suzana, da mi je baba Živana, majka Flora ili Florijana, jedna sestra Marija, druga Vesna, brat mi se zove Paja, a otac Sava Damjanov. Sledeći korak u potrazi mi je bila ta bolnica na Dedinju. Otišla sam tamo i naišla na spremačicu koja je radila baš to veče kada sam ostavljena. Rekla mi je da je tog dana ostavljeno dvoje dece. Pitala me je da li sam ja ono dete po koje je otac došao ili ono po koje je policija došla – piča Suzana objašnjavajući da se ona ni te scene ne seća, a to su jedini podaci koje danas ima o svojoj porodici.
