Roditelji su za svoju djecu spremni učiniti sve, voljeti ih i paziti i brinuti o njima. Međuitm kada se oni razbole u nekim slučajevima ta ista djeca ne žele da se brinu o njima kao što je to bilo u našoj priči. Nakon moždanog udara otac je ostao paralizovan a sin je smislio pakleni plan da ga se riješi i preuzme njegovu imovinu.

Sin je mjesecima njegovao paralizovanog oca, a onda ga je zbog nasljedstva doveo do bazena i povukao zastrašujući potez

Nakon moždanog udara, čovjek koji je godinama sam stvarao firmu, kuću i značajnu imovinu ostao je gotovo potpuno nepokretan i zavisan od tuđe pomoći. Njegov sin je pred drugima mjesecima djelovao kao požrtvovan član porodice koji se ne odvaja od bolesnog oca, ali se iza zatvorenih vrata njegov odnos postepeno mijenjao. Prema priči, čekanje da jednog dana preuzme očevu imovinu pretvorilo se u nestrpljenje, a zatim i u odluku da čovjeka koji nije mogao govoriti niti se odbraniti dovede do bazena i pokuša njegovu smrt predstaviti kao nesreću.

Prije zdravstvenog udara otac je vodio sasvim drugačiji život. Posjedovao je uspješnu firmu, veliku kuću i novac na bankovnim računima, a iza svega je stajao dugogodišnji rad. Moždani udar, međutim, u kratkom vremenu oduzeo mu je gotovo svu samostalnost.

Nije mogao govoriti niti pokretati ruke i noge. Jedini dio tijela koji je još donekle uspijevao kontrolisati bio je kažiprst lijeve ruke, i to vrlo ograničeno. Uprkos tome, njegove oči ostale su budne i pažljive, pa je bilo jasno da prati ljude oko sebe i razumije mnogo više nego što je mogao pokazati.

Ljekari porodici nisu govorili da je svaki oporavak isključen. Postojala je mogućnost da se njegovo stanje vremenom popravi, ali niko nije mogao predvidjeti koliko bi rehabilitacija trajala niti koliko bi se funkcija vratilo. Pred porodicom se zato nalazio dug i neizvjestan period.

Pred drugima je djelovao kao sin koji ništa ne traži zauzvrat

U prvim mjesecima nakon moždanog udara upravo je sin preuzeo najveći dio svakodnevne brige. Hranio je oca, pomagao mu pri presvlačenju, vodio ga na terapije i organizovao sve što je bilo potrebno da čovjek koji više nije mogao samostalno funkcionisati dobije odgovarajuću njegu.

Kada bi u kući bili rođaci, poznanici ili drugi ljudi, njegov odnos prema ocu djelovao je naročito pažljivo. Govorio mu je smirenim glasom, sjedio uz njega i ostavljao utisak osobe koja je spremna prihvatiti dugotrajnu brigu bez obzira na to koliko će biti zahtjevna.

Ipak, prema priči, njegovo ponašanje nije bilo isto kada bi ostajao sam sa ocem. Strpljenje je počelo nestajati, uzdasi su postajali sve češći, a briga koju je ranije obavljao bez otvorenog prigovora počela ga je očigledno opterećivati.

Posebno je teško podnosio činjenicu da otac nije mogao govoriti. Čak mu je zamjerao što nije u stanju zahvaliti na pomoći koju dobija, iako je vrlo dobro znao da čovjek fizički nema mogućnost da odgovori. Otac je sve to mogao samo slušati i pratiti pogledom.

Iza nervoze se krilo pitanje firme, kuće i novca

Kako su mjeseci prolazili, postalo je jasnije da sinovo nezadovoljstvo nije povezano samo sa iscrpljujućom njegom. Jedne večeri pred njim se našla fascikla sa dokumentima, a njegove misli više nisu bile usmjerene na očev oporavak, nego na ono što bi mogao naslijediti.

Prema priči, očekivao je da će porodična firma, kuća i novac jednog dana pripasti njemu. Čini se da je prije očevog zdravstvenog udara računao da će prijenos imovine biti samo pitanje vremena, ali bolest je potpuno promijenila situaciju.

Otac nakon moždanog udara nije potpisao dokumente kojima bi se odrekao vlasništva. Istovremeno, niko nije mogao sa sigurnošću reći kada bi se mogao oporaviti dovoljno da ponovo samostalno donosi takve odluke. Sin je zato imao svakodnevni pristup ocu, ali nije imao kontrolu nad imovinom koju je očigledno već smatrao svojom budućom.

Upravo tada izgovorio je rečenicu koja je pokazala koliko se njegov odnos prema ocu promijenio.

Nakon toga, prema priči, počeo je razmišljati o mogućnosti da ne čeka očev oporavak niti buduću odluku o nasljedstvu. Ideja koju je razvio bila je mnogo mračnija: šta bi se dogodilo kada čovjeka koji stoji između njega i imovine više ne bi bilo?

Invalidska kolica odvezao je do samog ruba bazena

Sljedećeg dana nije pokazivao nikakvo neuobičajeno ponašanje. Oca je smjestio u invalidska kolica i izvezao iz kuće kao da je riječ o uobičajenom izlasku. Put ih je odveo do bazena.

Prije nego što je učinio bilo šta dalje, prema priči je pogledao oko sebe. U neposrednoj blizini nije bilo drugih ljudi. Upravo odsustvo mogućih svjedoka navodno mu je dalo osjećaj da kasnije može ponuditi potpuno drugačije objašnjenje.

Kolica je približio vodi. Čovjek koji je sjedio u njima nije mogao ustati, viknuti niti rukama zaustaviti sina. Mogao je jedino gledati šta se događa i pokušavati pokrenuti lijevi kažiprst, jedini dio tijela nad kojim je još imao makar djelimičnu kontrolu.

Sin je, prema priči, računao upravo na tu nemoć. Ako otac ne preživi, neće moći ispričati šta se dogodilo, a ako niko nije vidio trenutak pored bazena, sve bi navodno moglo izgledati kao nesretan slučaj.

Dok je stajao iza invalidskih kolica, navodno je sebi izgovorio rečenicu koja je otkrivala njegov plan.

Bio je uvjeren da se istina nikada neće saznati

Otac ga je, prema opisu, posmatrao širom otvorenih očiju. Njegov pogled pokazivao je da razumije šta sin govori i da shvata opasnost u kojoj se nalazi. Međutim, mogućnost razumijevanja nije mu davala i mogućnost da se odbrani.

Pokušavao je pomaknuti jedini prst koji ga je još slušao, ali taj gotovo neprimjetan pokret nije mogao zaustaviti invalidska kolica niti privući nečiju pažnju. Sin se tada uhvatio za ručke.

Prema dostavljenoj priči, jednim naglim pokretom gurnuo je kolica prema vodi. Ona su zajedno sa ocem pala u bazen i nestala ispod površine.

Nakon pada nije skočio za njim niti pokušao pružiti pomoć. Nekoliko trenutaka stajao je uz vodu i gledao površinu, a zatim se okrenuo. Bio je uvjeren da čovjek koji gotovo ne može pomjeriti tijelo nema način da se sam izvuče.

U njegovom razmišljanju time je nestala i posljednja prepreka između njega i nasljedstva koje je toliko dugo čekao. Dok se udaljavao od bazena, vjerovao je da ono što je uradio niko nije vidio i da će, kada se tijelo pronađe, cijeli događaj djelovati kao tragičan slučaj.

Prema priči, neposredno nakon odlaska izgovorio je još jednu kratku rečenicu koja je pokazivala koliko je bio siguran u ishod.

Ipak, upravo na tom mjestu dostupni dio priče završava. Nije navedeno šta se dogodilo sa ocem nakon pada u vodu niti da li je neko u posljednjem trenutku mogao primijetiti šta se događa.

Također nije poznato da li je sinov plan zaista mogao proći bez svjedoka, kakve će posljedice imati njegov postupak ili šta će se dogoditi s imovinom zbog koje je, prema priči, sve pokrenuo. Dostavljeni tekst samo jasno nagovještava da njegova sigurnost nije odgovarala onome što će uslijediti.

Čovjek koji je nekoliko trenutaka ranije vjerovao da je uklonio posljednju prepreku na putu do firme, kuće i novca otišao je od bazena uvjeren da je sve završeno. Međutim, priča se prekida upravo prije raspleta, ostavljajući otvoreno pitanje da li je otac zaista bio toliko bespomoćan koliko je sin mislio i da li je ono što je trebalo izgledati kao nesreća zaista prošlo neopaženo.

“`