Smrt gradonačelnika Subotice Stevana Bakića otvorila je period žalosti, javnih reakcija i priprema za posljednji oproštaj, dok je grad već ušao u dan žalosti i razrađivao raspored komemoracije i sahrane čovjeka koji je godinama bio jedno od najprepoznatljivijih lica lokalne vlasti.
Bakić je preminuo nakon duge i teške bolesti, a vijest o njegovoj smrti stigla je u trenutku kada je Subotica već bila pripremila poseban režim obilježavanja tog gubitka. Za 12. oktobar proglašen je Dan žalosti, dok je komemoracija zakazana za utorak, 13. oktobar, u 12 časova u Velikoj većnici Gradske kuće. Istog dana, u 14.30 časova, predviđena je i sahrana na Pravoslavnom groblju u Dudovoj šumi, iz Radić kapele.
Taj raspored pokazuje da će oproštaj od Bakića imati i javnu i porodičnu dimenziju. Komemoracija u prostoru Gradske kuće nosi simboliku institucionalnog priznanja i političke istorije grada, dok će sahrana na groblju prirodno vratiti fokus na porodicu, prijatelje i najbliže saradnike. U takvim trenucima grad ne govori samo kroz saopštenja, nego i kroz način na koji organizuje vlastiti oproštaj od nekoga ko je dugo bio dio njegovog svakodnevnog političkog ritma.

Smrt javne ličnosti koja je dugo obavljala visoku funkciju ne ostavlja samo administrativnu prazninu. Ona pokreće i sjećanja na period u kojem je obavljala tu dužnost, na odnose koje je gradila i na način na koji je bila prisutna u javnom prostoru. U slučaju Subotice, to je još izraženije jer je riječ o gradu čiji je politički i društveni život osjetljiv na ravnotežu između institucija, lokalne zajednice i različitih identitetskih slojeva koji ga čine prepoznatljivim.
Odmah nakon vijesti oglasio se i Aleksandar Vučić, čija je poruka dala dodatnu težinu ovom oproštaju. Predsjednik Srbije rekao je da je vijest primio s velikom tugom, a iz njegove objave jasno se vidjelo da je s Bakićem imao odnos koji je bio i politički i lični, izgrađen kroz godine saradnje. U takvim trenucima javni komentar često otkriva više od formalne žalopojke: pokazuje kakvu je ulogu preminuli imao u širem političkom krugu i koliko je bio oslonac ljudima s kojima je radio.

Vučić je naveo da je Bakić bio posvećen dužnostima koje je obavljao, da je bio privržen Srbiji i da je aktivno doprinosio radu Srpske napredne stranke. Takve riječi u javnom prostoru imaju dvostruko značenje: s jedne strane označavaju politički profil preminulog, a s druge strane podsjećaju da su iza funkcija često postojali dugogodišnji odnosi povjerenja i saradnje. Upravo zbog toga oproštaj nije ostao na nivou protokola, već je poprimio i ličnu dimenziju.
Posebnu pažnju privukla je završna rečenica njegove poruke: „Počivaj u miru, dragi moj Stevane“. Ta formulacija nije samo emotivan završetak saopštenja, nego i znak da se iza javne funkcije nalazio odnos koji je prevazilazio formalnu politiku. U vremenu kada se javne izjave često svode na standardizovane fraze, ovakav neposredan oproštaj ostaje snažan jer pokazuje da je gubitak doživljen lično, a ne samo kao vijest iz političkog života.

U istoj poruci naglašeno je i da je Bakić bio ponosan na svoj grad te da je pokazivao poštovanje prema pripadnicima različitih zajednica. Ta činjenica ima dodatnu težinu u Subotici, gradu poznatom po svojoj višeslojnoj društvenoj strukturi i osjetljivoj potrebi da lokalna vlast održava ravnotežu među različitim zajednicama. Upravljanje takvim gradom zahtijeva više od administrativne vještine; traži sposobnost da se istovremeno njeguje povjerenje, institucionalna stabilnost i uvažavanje različitosti koje čine svakodnevnicu tog prostora.
Zato se vijest o njegovoj smrti ne čita samo kao lični odlazak, nego i kao završetak jednog političkog perioda. Prema dostupnim informacijama, Bakić je tokom bolesti ostao vezan za svoje obaveze, a u javnosti je navedeno da je nakon brojnih političkih izazova izgubio borbu s bolešću. Takva formulacija sugeriše da je i u teškom zdravstvenom stanju nastojao ostati prisutan u onome što je smatrao svojom dužnošću. U lokalnoj politici, gdje su lični autoritet i javna vidljivost često presudni, takva okolnost dodatno pojačava osjećaj praznine.
Bakićev odlazak istovremeno otvara i pitanje nasljeđa. Ne samo političkog, nego i institucionalnog, jer grad sada ulazi u period u kojem će svaka odluka biti posmatrana kroz prizmu promjene koja je nastupila njegovom smrću. Komemoracija u Gradskoj kući i sahrana na Pravoslavnom groblju u Dudovoj šumi biće dva najvažnija trenutka oproštaja, ali i dvije tačke kroz koje će se grad prisjetiti čovjeka čiji je rad bio duboko vezan za njegov javni identitet.
Dok Subotica priprema zvanični oproštaj, u gradu se već osjeća težina dana u kojem je administrativna procedura ustupila mjesto žalosti. Komemoracija u Velikoj većnici Gradske kuće i sahrana u Dudovoj šumi neće biti samo formalni događaji, nego i trenutci u kojima će se sabirati sjećanja na čovjeka koji je bio sastavni dio lokalnog političkog pejzaža. Poruka iz Beograda dodatno je pojačala osjećaj da je riječ o gubitku koji prevazilazi uobičajene granice gradske politike.
U narednim danima pažnja će biti usmjerena na same ceremonije, ali i na to kako će gradske institucije nastaviti dalje nakon čovjeka koji je dugo bio jedno od najprepoznatljivijih lica Subotice. U gradu ostaje tišina dana žalosti, protokol sjećanja i neizbježan osjećaj da se završio jedan vidljiv politički ciklus, dok će oni koji su ga poznavali još dugo govoriti o njegovom odlasku kao o trenutku koji je promijenio ritam grada.










