Kod nas vlada mišljenje da su djeca koja su jedinci i nemaju braću i sestre uglavnom razmažena jer im roditelji udovoljavaju  u svemu i nemaju nikakvu konkurenciju. Međutim psiholozi se ne slažu sa ovim stavom i smatraju da puno drugih faktora određuje nečiji karakter. U nastavku našed današnjeg teksta saznajte koji su to.

Da li su djeca jedinci zaista razmažena? Stručnjaci otkrivaju šta najviše utiče na razvoj njihovog karaktera

Godinama postoje uvjerenja da djeca koja odrastaju bez braće i sestara imaju određene osobine koje ih razlikuju od drugih. Međutim, savremena psihologija pokazuje da broj djece u porodici nije presudan za razvoj ličnosti, već da mnogo veću ulogu imaju odgoj, odnosi u porodici i životno okruženje.

Djeca jedinci često se susreću s različitim pretpostavkama o tome kakve su osobe. Neki ljudi vjeruju da su razmaženija jer su sva pažnja i resursi roditelja usmjereni samo na njih, dok drugi smatraju da odrastanje bez braće i sestara može donijeti određene prednosti.

Ipak, stručnjaci upozoravaju da ovakve generalizacije uglavnom ne predstavljaju stvarnu sliku razvoja djeteta. Sama činjenica da neko nema brata ili sestru ne govori dovoljno o njegovom karakteru, društvenim sposobnostima ili načinu na koji će graditi odnose tokom života.

Na razvoj osobe utiču brojni faktori – od emocionalne povezanosti s roditeljima, načina odgoja i temperamenta djeteta, pa sve do društvenog okruženja u kojem odrasta.

Broj porodica s jednim djetetom posljednjih godina raste zbog različitih društvenih promjena, poput većih životnih troškova, kasnijeg roditeljstva i promjene pogleda na idealnu veličinu porodice.

Broj djece u porodici ne određuje karakter

Jedan od najčešćih mitova jeste da sva djeca jedinci dijele iste osobine. Psiholozi naglašavaju da među njima postoje velike razlike, baš kao i među djecom koja odrastaju uz braću i sestre.

Dr Allen Masri, medicinski direktor ustanove All In Solutions, ističe da istraživanja ne potvrđuju tvrdnje prema kojima su jedinci automatski usamljeniji, manje društveni ili više razmaženi od druge djece.

Prema njegovim riječima, porodična atmosfera i način na koji roditelji pružaju podršku djetetu mnogo su važniji od broja članova domaćinstva.

Sličan stav zastupa i psihologinja Rejčel Loftin, koja navodi da istraživanja pokazuju kako su jedinci u prosjeku jednako sposobni za kvalitetne odnose, društvenu prilagodbu i emocionalno zdrav razvoj kao i osobe koje su odrasle s braćom i sestrama.

Razlike među djecom često su mnogo manje nego što ih društveni stereotipi predstavljaju.

Zašto neki jedinci lakše razgovaraju s odraslima?

Jedna od karakteristika koja se ponekad povezuje s djecom jedincima jeste način komunikacije. Budući da kod kuće često provode više vremena u razgovoru s odraslim osobama, neka djeca mogu ranije razviti sigurnost u takvim razgovorima.

Zbog toga se kod pojedinih jedinaca može primijetiti bogatiji rječnik ili veća opuštenost u društvu starijih ljudi.

Ipak, stručnjaci upozoravaju da to ne znači automatski veću emocionalnu zrelost niti da ih takvo iskustvo čini potpuno drugačijima od vršnjaka.

Klinička psihologinja dr Liz Nisim navodi da nekim jedincima velike i bučne grupe vršnjaka mogu biti napornije jer nisu imali svakodnevno iskustvo pregovaranja, dijeljenja prostora i rješavanja sukoba s braćom i sestrama.

Ipak, to ne znači da su manje sposobni za druženje. Njihove društvene potrebe samo mogu biti drugačije.

Šta pokazuju istraživanja o djeci jedincima?

Psiholozi naglašavaju da naučna istraživanja ne potvrđuju ideju da odrastanje bez braće i sestara samo po sebi uzrokuje psihološke probleme.

Klinička psihologinja i sudski vještak za porodično pravo dr Trejsi King navodi istraživanja prema kojima kod jedinaca nisu pronađeni dokazi da sama činjenica odrastanja bez braće i sestara dovodi do problema u mentalnom razvoju.

Prema stručnjacima, mnogo veći utjecaj mogu imati kvaliteta roditeljske brige, ekonomski uslovi, osjećaj sigurnosti i atmosfera u domu.

Jedinac koji ima stabilan odnos s roditeljima, prijatelje i mogućnost razvoja samostalnosti može imati veoma pozitivno iskustvo odrastanja.

S druge strane, dijete iz brojnije porodice ne mora automatski imati bolje socijalne vještine ili sretnije djetinjstvo. Svaka porodica ima svoje okolnosti.

Prednosti i izazovi odrastanja kao jedinac

Jedna od mogućih prednosti odrastanja bez braće i sestara jeste veća količina individualne pažnje roditelja. To može pomoći razvoju osjećaja sigurnosti i samopouzdanja.

Dijete može imati više prilika za razgovor s roditeljima, razvoj vlastitih interesa i samostalno donošenje odluka.

Ipak, stručnjaci upozoravaju da pretjerana zaštita ili previsoka očekivanja mogu predstavljati izazov. Dijete koje je naviklo da se njegove potrebe brzo prepoznaju kasnije može imati poteškoća u situacijama gdje mora praviti kompromise.

Dr Linda Dolin, medicinska direktorica centra Sylvia Brafman, ističe da životne okolnosti često imaju veći utjecaj od samog broja djece u porodici.

Na primjer, jedinac čiji roditelji zbog posla provode mnogo vremena odsutni može imati manje zajedničkih trenutaka s porodicom nego dijete iz velike porodice s više emocionalne podrške.

Takve okolnosti mogu uticati na razvoj samostalnosti, emocionalnih vještina i načina na koji osoba kasnije gradi odnose.

Stručnjaci također naglašavaju da određena stanja poput ADHD-a ili autizma nisu povezana s činjenicom da je dijete jedinac. Takve karakteristike imaju svoje složene uzroke i ne nastaju zbog broja djece u porodici.

Biti jedinac nije posebna vrsta ličnosti niti osobina koja određuje nečiji životni put.

To je samo jedna okolnost odrastanja koja, zajedno s porodicom, iskustvima, temperamentom i okruženjem, može oblikovati osobu.

Na kraju, mnogo je važnije kakve odnose dijete gradi, kakvu podršku dobija i kakvo okruženje ga oblikuje nego koliko djece živi pod istim krovom.

Svako dijete razvija svoju jedinstvenu priču, a broj braće i sestara predstavlja samo jedan mali dio mnogo šire slike.