Miodrag Krivokapić ostavio je iza sebe glumački trag koji se ne mjeri samo brojem uloga, nego i načinom na koji je živio profesiju, dok njegov sin Bojan danas nosi sasvim vlastitu, ali prepoznatljivo porodičnu priču. U toj liniji između starije i mlađe generacije nisu važni samo uspjesi pred kamerama, nego i sve ono što se dešavalo iza njih: porodični ritam, upornost, odricanje i miran odnos prema javnosti.
Porodica Krivokapić već godinama privlači pažnju upravo zato što njen javni obrazac ne počiva na glamuru, već na radu i disciplini. Miodrag je pripadao generaciji glumaca koja je ime gradila polako i ozbiljno, a takav odnos prema poslu ostavio je trag i u porodičnom okruženju.
Uz njega je stajala supruga, doktorka u Hitnoj pomoći, dok su djeca rasla uz roditelje čiji su rasporedi bili ispisani probama, snimanjima i putovanjima, pa je svakodnevica često morala da se prilagođava zahtjevima poziva.
Zato se o Krivokapićima ne govori samo kao o glumačkoj lozi, nego i kao o porodici u kojoj su profesionalni i privatni život stalno bili isprepleteni. Miodrag je, prema onome što je sam govorio, do 1991. godine odbijao umjetničke kompromise, što mnogo govori o njegovom odnosu prema poslu. Za njega gluma nije bila prostor za brz uspjeh, već poziv koji traži strpljenje, mjeru i ličnu odgovornost.
Takav pristup donio mu je poštovanje kolega i publike širom bivše Jugoslavije. U opisu njegovog života često se naglašava da je, uprkos popularnosti i brojnim angažmanima, ostao prizeman čovjek, neko ko je cijenio dugotrajna prijateljstva i obične navike.
Među prijateljstvima koja su obilježila njegovu biografiju posebno se izdvajala veza s Milenom Dravić, s kojom je dijelio i profesionalne i privatne trenutke, što dodatno govori o njegovom položaju u glumačkom krugu tog vremena.
Danas je Miodrag daleko od žurbe i reflektora. Povukao se iz javnog života i, kako se navodi, uživa u jednostavnim stvarima, među kojima su i posjete beogradskim pijacama. Taj detalj nije tek usputna zanimljivost, nego važan znak da se njegov život nakon velikih uloga nije raspao u tišini, već je samo dobio mirniji ritam.
U vremenu kada mnogi bivši javni radnici pokušavaju ostati vidljivi po svaku cijenu, on djeluje kao čovjek koji je prihvatio prirodan tok godina.
Bojan Krivokapić, s druge strane, morao je pronaći vlastiti izraz u poslu koji danas od glumaca traži brzinu, prilagodljivost i stalnu prisutnost. Publika ga je zapamtila još od filma Montevideo, Bog te video, u kojem je tumačio Momčila Đokića Gusara, a potom su uslijedile televizijske uloge koje su ga učinile prepoznatljivim licem mlađe generacije gledalaca.
Serije Istine i laži, Vojna akademija, Čizmaši i Pet učvrstile su njegovu prisutnost na malim ekranima i pokazale da ne ostaje zatvoren u jednom tipu uloge.
Generacija koja dijeli isti poziv, ali ne i isto vrijeme
Njegova posljednja zapažena uloga bila je u seriji Sablja, gdje je igrao Zvezdana Jovanovića, pripadnika Jedinice za specijalne operacije osuđenog za ubistvo premijera Zorana Đinđića. Sama činjenica da je prihvatio tako tešku i kontroverznu ulogu govori o spremnosti da ulazi u likove koji nose i istorijsko i društveno opterećenje.
Takvi projekti obično traže dodatnu koncentraciju i glumačku hrabrost, jer publika u njima ne gleda samo izvedbu, već i odnos prema temi koja je i dalje osjetljiva.
U toj emisiji Miodrag je govorio o svom odnosu prema glumi i naglasio da nikada nije radio zbog slave ili novca, već samo ono što ga je istinski interesovalo. Bojan je, s druge strane, priznao da se nekih stvari kaje, ali i da iz svakog iskustva izvlači pouku.
Razlika u generacijama tu nije bila prepreka, nego okvir u kojem se jasno vidjelo kako porodica prenosi radne navike, ali i spremnost na samokritiku.
Otac mu, kako je navedeno, često daje savjete i u poslu i u privatnom životu. To ukazuje na odnos koji nije zasnovan samo na roditeljskoj podršci, nego i na profesionalnom povjerenju. U takvom odnosu savjet nije formalnost, nego nastavak dugog razgovora između dva čovjeka koja dijele isto zanimanje, ali i različita životna iskustva.
Bojanov privatni život daje cijeloj priči dodatnu težinu. On je suprug i otac, a sa suprugom Taisom ima kćerku Nevenu i sina Bogdana. Posebnu otvorenost pokazali su kada su počeli javno govoriti o izazovima roditeljstva, naročito zato što njihov sin ima autizam. To nije tema koju su iznijeli radi pažnje, već iz potrebe da se govori o stvarnosti koju mnoge porodice prepoznaju, ali rijetko opisuju pred širokom publikom.
Bojan i Taisa svoju priču dijele kroz podkast Neosvetljeni ćošak, naziv koji su odabrali jer autizam za mnoge i dalje ostaje prostor koji nije dovoljno poznat ni razumljiv. Njihovo javno obraćanje ima širi društveni značaj, jer podsjeća da porodice djece s autizmom često žive pod nevidljivim pritiscima, uz neizvjesnost i stalno prilagođavanje.
U takvim okolnostima, kako je Bojan više puta naglasio, stanje je doživotno i nepredvidivo, pa pomoć bake i deke i blizak krug ljudi postaju dragocjeni oslonci.
U toj priči nema dramatizacije, već samo opis svakodnevice koju mnoge porodice nose daleko od kamera. Bojan je u jednom razgovoru govorio i o braku, opisujući kako mu dani brzo prolaze i kako odnos s Taisom doživljava kao novu dimenziju njihove veze. Ton je bio miran i promišljen, bez velikih riječi, ali upravo zbog toga uvjerljiv.
Nije riječ o idealizaciji, nego o svakodnevici u kojoj se ljubav, briga i odgovornost stalno prepliću.
Zbog svega toga, Krivokapići ostaju primjer porodice u kojoj se umjetnički talenat prenosi iz generacije u generaciju, ali i mjesto gdje privatni život nikada nije ostao odvojen od javne odgovornosti. Miodrag je obilježio jednu epohu glume, a Bojan pokušava sačuvati prostor za vlastiti izraz dok istovremeno ostaje posvećen porodici i temama o kojima drugi često govore tek uz ogradu.
U njihovom zajedničkom nastupu i danas se osjeća povezanost, kao da se iza svake uloge i svakog intervjua još uvijek čuva ista kućna priča, ona u kojoj su ljudi uvijek bili važniji od buke oko njih.
