Danas je veliki broj ljudi isfrustriran jer rade poslove koje ne vole i koji nisu dobro plaćeni. Ako se radi o uslužnoj djelatnosti mogu to svoje nezadovoljstvo pokazati i prema kupcima.
U maloj apoteci, dok su ljudi u tišini čekali svoje recepte, atmosfera je bila teška, a kiša koja je padala vani samo je dodatno pojačavala taj osjećaj. Maja, apotekarka koja je radila na šalteru, osjećala je napetost. Imala je 40 godina, ali posao koji je obavljala nije joj davao zadovoljstvo, niti je voljela sve ljude koji su dolazili. Njenim danima vladali su dosadni rutinski zadaci, a teško joj je bilo da prepozna ljude iza njihovih lijekova i tegoba. Svaka osoba u apoteci bila joj je samo još jedan broj, još jedna prodaja.
Jednog dana, deka Steva, starac koji je uvijek dolazio po lijekove, stajao je pred šalterom. Bio je mali, sitan i na prvi pogled nije bilo ništa specijalno u njemu. Drhtavim rukama spustio je recept na pult. Steva je imao dijabetes i zbog toga je svakog mjeseca morao kupovati insulin, što je za njega bio veliki trošak. Bio je siromašan, ali uvijek ljubazan, unatoč svim svojim tegobama. No tog dana, dok je brojao novac, Maja ga je pogledala s nelagodom. Znala je da mu novac nikada nije bio dovoljno. Iako nije pokazivao znakove nesigurnosti, Steva je bio zabrinut, trudio se da prebroji svaki dinar, a Maja je sve to gledala nezainteresovano.
U tom trenutku, umesto da ga sasluša, Maja je postala nestrpljiva. Nije joj bilo važno što je taj starac borio svaki dan da preživi. Počela je vikati na njega: “Deda, ne mogu da čekam dok brojiš, ovo nije pijaca!” Osjećala je napetost u svom srcu jer je bila iscrpljena od posla, ali nisu svi u apoteci to vidjeli.
- Tada je došla mlada djevojka, Jovana, koja je bila studentica medicine. Iako joj je bilo teško, uvijek je bila spremna pomoći, a njena empatija bila je snažna. Kada je vidjela da deka Steva ima problema, pristupila je šalteru i tiho rekla: “Dajte, ja ću platiti.” Bez obzira na to što je bila siromašna i jedva imala dovoljno novca za vlastite potrebe, osjećala je da je to ispravno učiniti. Maja se samo nasmiješila s visoka i odbrusila joj: “O, pa ti si sigurno bogatašica koja misli da može pomoći svakome.”
Ali Jovana nije odgovorila na provokaciju. Izvadila je svoj novac, stavila ga na pult i platila Stevin lijek i kutiju vitamina. Gosti u apoteci su bili zbunjeni, a Maja se samo okrenula, sarkastično je dodajući: “Eto, sada si ostala bez novca zbog ‘matorog drtine’.” Jovana nije reagirala, samo je uzela svoj kusur i otišla, ali osjećala je unutarnji mir jer je znala da je učinila ispravnu stvar.
Sutradan, dok je Jovana bila na praksi u bolnici, srce joj je bilo teško jer je znala da ima jedva dovoljno za kiriju i obrok. Ali sudbina je imala druge planove. Dok je presvlačila uniformu, pozvala ju je glavna sestra, zabrinuta. Jovana je osjetila tremu, jer je znala da direktor bolnice rijetko zove studente, a još manje zbog nečega dobrog.
Kad je ušla u njegovu kancelariju, nije očekivala ništa od ovoga što se dogodilo. Na stolu su ležali papiri, a direktor je s osmijehom rekao: “Jovana, želim ti nešto reći. Ovdje je s nama gospodin Stevan.” Jovana je pogledala starca, a on je bio drukčiji. Nosio je uredno odijelo i izgledao je mnogo ozbiljnije nego u apoteci. Direktor Ivan joj je objasnio tko je Steva zapravo bio. “On je bio načelnik hirurgije u ovoj bolnici, spašavao je živote i pomogao mnogima. Iako živi skromno, cijeli svoj život posvetio je pomaganju drugima.” Steva je prišao Jovani i rekao: “Ti si jedina koja je stvarno imala oči da vidiš kroz moju masku. I zato sam odlučio pomoći ti.”
Na kraju joj je direktor dao papir koji je bio službeni akt o njenom stalnom zaposlenju čim diplomira, kao i stipendiju koja će joj pokriti studije i stanarinu. Jovana je bila zaprepaštena, nije mogla vjerovati da je to stvarno. Steva je samo rekao: “Dobrota je ono što te vodi, a to je nešto što ne možeš kupiti. Tvoj postupak, tvoja sreća, donosi ti nešto mnogo važnije nego što novac može.” Jovana je bila puna suza, ali nije znala što bi rekla.
Dan je završio s osmijehom na Jovaninom licu, iako je bila siromašna studentica. No znala je da se prava vrijednost ne nalazi u novcu, već u tome kako pomažemo jedni drugima. I dok je išla prema svojoj budućnosti, znala je da je život pun iznenađenja, a svaki čin dobrote vraća se na nepredvidljiv način.
