Đurđevdansko jutro 1942. donijelo je veliku tragediju Sarajevskim Srbima koji su bili zatočeni u logorima i zatvorima u gradu. Dok su ih prevozili u logor smrti, vagoni su odjekivali od poznatih riječi… U očaju, teroru i razaranju, u tim mučnim trenucima nastala je poznata srpska pjesma Đurđevdan.

Profesor dr. Žarko Vidović, preživjeli svjedok koji je bio među 3.000 Srba i Muslimana koji su podržavali Srbe zatočene u sarajevskim kazamatima, slikovito se sjeća jutra 6. svibnja, na Đurđevdan, kada su se otvorila vrata ćelije u zatvoru Beledija i ustaše su proklamirali „Ajmo Srbine, Đurđevdansko jutro. Srbi su iz zatvora prevezeni u Vijećnicu, gradsku vijećnicu u Sarajevu, gdje su ih dočekali jezivi prizori vozova smrti koji su čekali da ih odvezu u Jasenovac. Prema svjedočenju Žarka Vidovića, kola su imala oznaku kapaciteta ili 7 konja ili 40 vojnika. Međutim, bili su krcati s 200 osoba, ne ostavljajući mjesta ni za stajanje, a kamoli za sjedenje. Nedostatak dovoljno zraka također je bio veliki problem, a postojale su i ozbiljne nestašice vode i hrane.

Uz silni osjećaj straha i neizvjesnosti, Srbi su tim putem bili opterećeni mnoštvom pitanja: Gdje će im biti cilj i što ih čeka na kraju? Usred mučnog putovanja vlakovima smrti koji su vozili za Jasenovac, pojavila se dirljiva melodija. Potekla je iz glasa mladog čovjeka, člana cijenjenog Kulturno-umjetničkog društva „Sloga“ iz Sarajeva. Od tog trenutka pjesma “Đurđevdan” prolazila je kroz usta pojedinaca, prenoseći svoj odjek iz jednog vagona u drugi. Ustaše su brzo reagirale na pjesmu, što je rezultiralo zatvaranjem svih prozora vagona. To je uzrokovalo ozbiljan nedostatak ventilacije, što je dovelo do gušenja brojnih Srba prije nego što su uopće stigli u Slavonski Brod. Tamo su ih prebacivali u različite vagone koji su dalje išli širokotračnom prugom prema Jasenovcu.

Kako navodi Mondo, pjesma “Đurđevdan” nosi duboki osjećaj tuge i tjeskobe, proizašao iz ljudske ranjivosti i beznađa. To također odražava otpornost i prkos sarajevskih Srba koji su podnijeli tragičnu sudbinu da su na kobni Đurđevdan 1942. godine u vozovima smrti prevezeni u Jasenovac. Od 3000 osoba odvedenih iz Sarajeva u Jasenovac, vratio se tek svaki deseti Srbin, ističući golem gubitak i proživljenu patnju. Obrada ove pjesme Gorana Bregovića odjekuje publikom već gotovo tri desetljeća.