Veliki broj ljudi posjećuje crkve i samostane u potrazi za duhovnim mirom. Danas vam donosimo priču jedne djevojke koja je otišla u posjetu manastiru Nimnik.
Pričam vam osobnu ispovijest o jednom duhovnom susretu koji je drugačije djelovao na svakodnevni život. Bez plana, u razdoblju zatvorenosti i osjećaja udaljenosti od sebe, život me doveo do manastira Nimnik. Tamo gdje nisam očekivao ništa više od tišine i prirode, suočio sam se sa sposobnošću susreta, jednostavnih savjeta i tihog razumijevanja. Imao sam suputnicu, i ona je doživjela gubitak, slomljeniju od mene. Oboje smo pronašli nešto što tada nismo mogli definirati. Dok smo mirno šetali dvorištem ovog starog vjerskog centra, prišao nam je redovnik, s blagim i ugodnim osmijehom.
- Njegov prvi pogled još uvijek je bio značajan. Nije uspio raspravljati o grijehu ili molitvi, nije nas upozorio ili poučiti – umjesto toga, raspravljao je o neovisnosti, suštinskom napretku čovječanstva kroz iskustvo. Činilo se da je njegova priča o dvjema bakama i njihovim povezanim unucima uobičajena, ali imala je dubok utjecaj na nas. Jedna starica koja sve radi sama za svog unuka, dok druga koja ga uključuje u svakom koraku, obje slike pokazale su kako se neovisnost ne može prisiliti, već se gradi kroz povjerenje i zajednički trud. Taj trenutak dogodio se tamo gdje mi je bilo najpotrebnije, kao da sam imala odgovor koji nisam znala da tražim.
Manastir Nimnik nije mi pružio samo svjež zrak i umirujuću prisutnost. Dao mi je prostora za sebe, priliku da stanem i osjetim nedostatak svakodnevnog kretanja koji doživljavam. Svjedočio sam kako su ljudi podnosili s nadom i boli, s vjerom i molitvom. Redovnici su im tiho pristali uz molbu da se svi mole za njih. Svi su bili potrebni. Ali jedan je previđen. Tu, na starim zidinama, čovjek opet postaje čovjek. U tom kontekstu, između šuma i molbi, otkrio sam mir koji je već bio prisutan u meni, ali je bio prikriven svakodnevnom žetvom.
I nisam bio samo ja; moja suputnica, koja je sjedila na drvenoj klupi ispred opatije, počela je sastavljati djeliće svoje istine. Bilo je očito – više nam je bilo stalo sjediti u tišini kafića nego razgovarati s bilo kim u okolici. Osnaživanje duhovne prirode koju smo doživjeli ne može se opisati riječima, niti se može ni s čim usporediti. Priča o opatiji Nimnik ima posvećenu vremensku dimenziju koja seže u prošlost. Smeštena u šumi kod Velikog Gradišta, manastir se vezuje za knezove Bogosavce i doba kneza Lazara. Posvećena je prijenosu ostataka Svetog Nikole, ali njen naslov ima dublje značenje.
Legenda opisuje djevojčicu Nikolinu, koja je na upit turskih vojnika gdje se nalazi samostanski kompleks na vlaškom jeziku odgovorila: “Nišću nimik”, što znači “ništa ne znam”. To je platila životom, ali vjera koju je imala i njezina odanost zauvijek su zapisane na tom mjestu. Danas se na mjestu njezine smrti nalazi sveto mjesto, a vjernici vjeruju da će im pomoći u nevolji. Grob male Nikoline postao je redovito mjesto štovanja – za njezino zdravlje, za njezinu obitelj, za njezin brak i za unutarnji mir. Mnoge tvrdnje koje su izrečene tamo, na tom području, imale su nadu, snagu, pa čak i lijek.
Nevjerojatni podvizi opatije Nimnik nisu priče koje bi se trebale zapisati, već su to izvještaji ljudi koji su kroz molitvu doživjeli povratak srca u normalu, smanjenje tuge i izlazak svjetla iz tame. Pod duhovnim vodstvom igumana oca Eliseja, blizina opatije postala je više od svetog utočišta. Danas je on utočište, izvor mira i duhovna luka za sve one koji se osjećaju napuštenima. Nitko se ne osjeća usamljeno. Pojedinac vjeruje da nije sam, da je vođen, zaštićen i slušan.
Na kraju, mogu samo ustvrditi da odlazak na Nimnik nije bio slučajan. Unatoč tome što se činilo da sam tamo stigla bez razloga, sada znam da sam bila upravo tamo gdje sam željela biti. Možda se tvoja tišina koja slijedi krije ispod starih zidova, ispod krošnji koje šapuću zahtjeve, u prostoru gdje riječi nisu uvijek potrebne da se nešto intenzivno osjeti.
