Postoje majke koje nikada nisu spremne da puste svoje sinove i koje smatraju da imaju pravo da se miješaju u njihove živote i kada su odrasli ljudi i kada su stvorili svoje porodice.
Nakon nekoliko sati bebinog sna, moja svekrva se ušuljala u naš stan bez najave. Ono što je rekla dok je išla prema dječjoj sobi izazvalo mi je divlju krv u žilama. Te noći sam bila sama. Moj suprug je bio na poslovnom putu, a ja nisam mogla uspješno uspavati našu dvomjesečnu djevojčicu. Sve je bilo tiho, spokojno i taman sam zaspala kad sam čula buku u hodniku. Vrata su bila otključana i bez nadzora. Srce mi je stalo.
Svekrva stajala je na ulazu, raščupane kose, bez pozdrava, bez objašnjenja. Samo je počela promatrati stan oko sebe kao da traži nešto skriveno. “Moram nešto provjeriti”, rekla je bez strasti, dok je pogled pratio moje tijelo. Nakon toga, otišla je ravno u dječju sobu. Izraz lica joj se promijenio, postao hladan i činilo se da zna ono što ja nisam. I tek tada je izgovorila rečenicu zbog koje sam se uhvatila za zid kako ne bih pala. „Moram procijeniti je li ovo dijete doista sin mog muža“, rekla je moja svekrva tiho, ali s hladnoćom koja se osjećala kao tisuću milja na cesti.
Nisam mogla vjerovati što čujem. Nešto u meni je oštećeno, ali i dalje se osjeća kao plamen. Nisam uspjela ni progovoriti, ona je već stavila ruku na kvaku dječje sobe kao da ima pravo ući i pomilovati moju bebu usred noći. Osjetila sam kako mi krv teče u lice, otkucaji srca su mi se ubrzali kao da će iskočiti. „Ne!“ viknula sam iz utrobe, ne iz glave, ne zbog straha, već zbog instinktivne ljubavi koju majka posjeduje. Obratila mi se kao da sam ja ta koja je poludjela, a ne ona. „Budi tiha“, rekla je uz kikotanje i grickanje suncobrana. Samo sam htjela nešto promatrati. „Nećeš ući“, rekla sam ti, glas mi je drhtao, ali i dalje bio čvrst.
- Više nemaš priliku pojavljivati se u ovoj kući kako bi htjela. Moja svekrva je krenula prema meni, zbog čega sam mogla vidjeti svaku malu boru na njezinom licu. Kriješ li nešto? Da dijete možda nije njegovo? Oči su joj zasjale, kao da uživa u mojoj zbunjenosti, mom strahu i načinu na koji me gleda, sve se to kombiniralo kako bi stvorilo konačan dojam na mene. Bolesna si, rekla sam, potpuno dosljednim glasom tog dana. „Bolesna i fiksirana na kontrolu.“ Svekrvina majka se nasmijala, ovo je bilo kratko, suho i podrugljivo. Ako ste iskreni, pustite sve unutra. Ako niste ovdje… pa, razumjet ćemo.”
Osjetila sam drhtanje tijela, ali ne zbog straha, već zbog ljutnje. Od provokativne uvrede. Od spoznaje da vjeruje da mi može oduzeti dvomjesečno dijete, da zanemaruje moje postojanje i da remeti mir mog muža dok on nije prisutan da me brani. Nisam joj dopustila da ode. Okrenula sam se prema ulazu i ispružila ruke. “Nikad”, rekla sam. Nikad više. Pokušala me zavesti. Stavila je svu svoju težinu na moja ramena, kao da će me gurnuti. Nisam se pomaknula. U tom trenutku, stajale smo jedna ispred druge kao dvije protivnice, a iz unutrašnjosti sobe začuo se tihi zvuk. Moja beba. Sve što imam.
Svekrva je rekla: “Vidite?” Čak je i ona svjesna nečega što nije u redu.” Nakon toga, netko drugi je prošao kroz glavni ulaz. To nisam očekivala. Moj suprug se vratio ranije. Smjestio se u hodniku, zadihan, s koferom još uvijek u ruci. Pogled mu je pao na mene, moju svekrvu i ženu u ruci kojom me je pokušavala mučiti. „Što se ovdje događa?“ viknuo je. Svekrva supruge odmah je promijenila smjer, ponašajući se kao da je ozlijeđena. „Sine, došla sam ti pomoći! Samo sam htjela promatrati dijete, ona mi je zabranila, čini se da…“ Mama, dosta je, prekinuo ju je glasom koji prije nisam čula od njega. Koja je tvoja svrha ovdje u ovo određeno doba dana? Kako si ušao?“ „Imam ključ“, rekla je radosno.
„Ti si to učinio“, rekao je i izvadio ključ iz njezina ruksaka. „Više ga nemaš.“ Svekrvina majka se ukočila. Napuštaš me? “Ja?” Šaljem te odavde, rekao je. Iz njihovog svakodnevnog života – dok ne naučiš poštovati. Ovo dijete je moje. I njezino. Nitko neće komunicirati s njim bez našeg dopuštenja. Starija žena imala je veće oči. Rekla je da si lud. Zgrabila me je vičući: “Neću dopustiti da se ovo… ovo… dogodi.” Pokazala je na mene: “Odvedi me od mog unučeta.” “Već si to postigao”, rekla je. “Večeras.” Sjedila sam u čudu. Nisam mogla vjerovati riječima koje je izgovorio.
Svekrva psovala je, vrištala i pretvarala se da joj je loše, ali ništa nije pomoglo. Mužev prvi prioritet bio je da joj kaže kako izaći, zatim je otvorio vrata i pokazao put do izlaza. Ako se ikada ponovno uđe nenajavljeno, neću joj dopustiti da se približi našoj kćeri. Nikad više.” Svekrvina majka se pojavila, zalupila je vratima i ostavila nas s posljednjim daškom slobode. Moj suprug mi je prišao, zagrlio me i rekao nešto čega se ne sjećam. Ne brini. Nikad više. Gotovo je.”
Nisam progovorila. Samo sam ušla u sobu, uzela bebu i rekla joj: Mama je ovdje. Nitko ti se neće približavati tijekom noći. Te večeri sam osjetila osjećaj sklada koji nije bio posljedica činjenice da je sve bilo savršeno, već zato što sam imala snage braniti svoje dijete, čak i ako je to značilo borbu protiv cijelog svijeta.
