Glazbena škola Josipa Slavenskog nedavno priredila je koncert u Zakladi Ilije M. Kolca u znak sjećanja na Andriju Čikića, darovitog učenika koji je preminuo tijekom školovanja u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar”. Koncert je služio kao počast njegovom sjećanju i kao prilika za predstavljanje glazbenog umijeća učenika škole. Svakako, sam događaj je izazvao i salvu emocija kod prisutnih a veliki gubitak je veoma teško opisati riječima i bol je itekako prisutna.
Na početku koncerta publika je bila počašćena prvoplasiranom natjecanju za glazbeno stvaralaštvo “Deca kompozicije”: “Emocije”, koju je skladao glazbenik u usponu Andrija. Skladbu je izveo Đorđe Ilić, vršnjak skladatelja. Za kraj koncerta, zbor učenika Gimnazije izveo je dirljivu izvedbu „Opela u f-molu“ Stevana Mokranjca, uz prekrasan solo đakon Nikolaj Vuković. Suzana Stanković Čikić, majka Andrije, bila je puna emocija kada je nakon koncerta podijelila svoja razmišljanja. Izrazila je ponos zbog iznimne izvedbe djece od kojih mnoge poznaje iz škole. Bila je posebno ponosna što njezin sin ima tako talentirane prijatelje. Nastup zbora bio je uistinu veličanstven, te je cijelu publiku ispunio ljepotom i pozitivom. Iako se mogao otkriti niz emocija, ne može se poreći da su ovi mladići igrali izvrsno.
Publika se skupila te večeri, a iznad pozornice budnim okom promatrala je fotografija ozarenog mladog Andrije. Prisutni su primijetili da je slika bila izvor motivacije za glazbenike koji su došli odati počast njemu i njegovoj glazbenoj ostavštini. “Kako se scena odvijala, zamišljala sam Andriju kako stoji s njima u istoj dvorani u kojoj je prvi put nastupio u dobi od deset ili jedanaest godina. Andrija je uvijek bio društveno i živahno dijete, čiji su osjećaji i interesi bili vrlo raznoliki. Gledajući njegovu sliku na ekranu, nisam mogla a da ne osjetim ponos. Uvjerena sam da je fotografija bila pokretač svima koji su te večeri došli na nastup njemu u čast. Ohrabrila su me brojna pisma koja sam primila, u kojima se govorilo kako njegova priča u njihova srca uliva hrabrost.” – kazala je majka, a okupljenima se obratilo i nekoliko drugih pojedinaca.
Prema njihovim pričama, on je bio pokretač njihovog truda i pozitivnih promjena u njihovim životima. Na Andrijino počivalište slala su pisma mladih iz stranih zemalja, u kojima je stajalo kako im je postao izvorom nadahnuća i ohrabrenja. Moja je uloga ovdje nastaviti podržavati njegovu ostavštinu. Suzana je izrazila ponos na tri glazbene nagrade koje su posvećene imenu njezina sina. No, izrazila je i želju da se ta priznanja dodjeljuju dok je on još živ. Iako sam ispunjen ponosom i neizmjernom radošću što su tri nagrade nazvane u Andrijinu čast, obuzima me i duboka tuga. Nadao sam se da će mu takvo priznanje stići mnogo kasnije u životu, nakon što dosegne zvijezde i ostvari svoje snove. Ipak, ponosan sam na njegova postignuća u dobi od četrnaest godina. Andrija je disao, živio i stvarao glazbu, umjetnost i fotografiju. Iznimno mi je ponosno što tri nagrade sada nose njegovo ime. Tijekom emotivnog druženja Suzanine suosjećajne riječi dirnule su srca Andrijinih pratitelja i najmilijih. Unatoč vlastitoj muci, nastoji dati pozitivan primjer svome sinu i pokazati važnost otpornosti.
Često me pitaju kako se nosim s okolnostima, ali moj odgovor ostaje nepromijenjen: moja privrženost Andriji moja je pokretačka snaga. Moja jedina svrha je zaštititi njegova postignuća, koja je postigao u mladosti, i motivirati druge da slijede svoje strasti kao što sam ga ja podržavao tijekom njegova života. Otkrivam načine kako ostati povezan s njim prisjećajući se naših zajedničkih iskustava i pregledavajući stare fotografije. Iznad svega, nosim ga u srcu. Suzana priča kako često posjećuje školu u kojoj joj je sin tragično preminuo. Unatoč bolnim sjećanjima koja tamo ostaju, osjeća se prisiljenom vratiti se.
Teška srca prolazim pored škole, osjećajući osjećaj tjeskobe koji je teško ignorirati. Kad dođem do panoa s fotografijama, zastanem kako bih promotrio svaku sliku, nadajući se da ću ga prizvati u sjećanje kako s osmijehom na licu odlazi iz škole. Iako je prošlo šest mjeseci od njegova odlaska, prihvaćanje njegove odsutnosti i dalje je težak zadatak. Težina svega toga ponekad se čini nepodnošljivom.
