Jedna starija žena koja je radila kao čistačica je tokom noćne smjene doživjela neobičan susret u bolnici. Dok je čistila prazan hodnik, ugledala je mladu djevojku u bolničkoj odjeći koja je vukla jednu nogu. Djevojka je iznenada potrčala prema njoj, pa je preplašena žena pobjegla i pozvala zaštitare. Kada su pregledali snimke nadzornih kamera.

Čistačica je tokom noćne smjene ugledala djevojku u bolničkom hodniku: Snimak kamere otkrio je jeziv detalj

Šezdesetosmogodišnja čistačica, koja je više od dvije decenije radila u bolnici, doživjela je neobičan susret tokom noćne smjene na trećem spratu. Dok je čistila gotovo prazan hodnik, primijetila je mladu djevojku u bolničkoj odjeći koja je neobično hodala i vukla jednu nogu. Kada je djevojka iznenada potrčala prema njoj, preplašena radnica pobjegla je i pozvala osiguranje. Međutim, prema njenoj ispovijesti, najveće iznenađenje uslijedilo je nakon pregleda nadzornih kamera. Identifikacijska narukvica nepoznate djevojke vodila je do medicinskog kartona pacijentice koja je, prema bolničkoj evidenciji, preminula prije jedanaest godina.

Rad u bolnici tokom noćnih sati može biti neobično tih. Hodnici koji su danju ispunjeni zaposlenima, pacijentima i posjetiocima nakon ponoći često ostaju gotovo prazni. Povremeni koraci medicinskog osoblja i zvukovi iz pojedinih soba tada postaju jedini znakovi da se u zgradi nešto događa.

Jedna bolnička čistačica navela je u svojoj ispovijesti da je tokom dvadeset i tri godine rada navikla na takvu atmosferu. Poznavala je raspored prostorija, uobičajene noćne obaveze i gotovo svaki dio bolnice u kojem je radila.

Ipak, susret koji je opisala iz jedne noćne smjene potpuno ju je uznemirio. Ono što je počelo kao uobičajeno čišćenje hodnika pretvorilo se u događaj koji su, prema njenim riječima, kasnije pokušavali objasniti i pripadnici bolničkog osiguranja.

Posebno ju je plašilo to što se nepoznata djevojka nije pojavila samo u njenom sjećanju. Prema priči, njen lik zabilježila je i nadzorna kamera, a detalj na djevojčinoj ruci otvorio je pitanje njenog identiteta.

Neobična djevojka pojavila se u hodniku u 2:37 ujutro

Bilo je približno 2:37 ujutro kada je čistačica obavljala posao na trećem spratu. Hodnik je bio gotovo prazan, a većina bolničkih soba zatvorena. Kako bi sebi olakšala monotoniju noćne smjene, tiho je pjevušila poznatu melodiju.

Dok je gurala krpu za pranje poda, povremeno bi napravila i nekoliko plesnih koraka. Bio je to njen način da ostane budna i raspoložena tokom dugih sati rada.

U jednom trenutku primijetila je da se nešto pomjera na udaljenom kraju hodnika. Taj dio nije bio naročito dobro osvijetljen, pa u početku nije mogla jasno vidjeti ko se nalazi ispred nje.

Kada se osoba približila, ugledala je mladu djevojku odjevenu u blijedu bolničku odjeću. Na prvi pogled pomislila je da se radi o pacijentici koja je izašla iz sobe i možda treba pomoć.

Međutim, djevojka se kretala na neobičan način. Glava joj je bila spuštena, ramena povijena, a jednu nogu vukla je za sobom. Pri svakom koraku čuo se zvuk koji je podsjećao na struganje po podu.

Čistačica je prestala pjevušiti i pokušala joj se obratiti. Očekivala je odgovor ili barem neki znak da ju je djevojka čula.

Umjesto toga, nepoznata osoba nastavila se približavati.

Djevojka nije odgovorila. Nastavila je hodati prema radnici, ne podižući pogled. Čistačici je postajalo sve neugodnije jer nije mogla razumjeti zbog čega osoba ne reaguje na njena pitanja.

Ponovo joj je rekla da stane i da se ne približava. Glas joj je podrhtavao, a rukama je snažno držala dršku krpe.

Tada je djevojka iznenada podigla glavu. Prema riječima čistačice, pogledala ju je direktno u oči, a zatim promijenila način kretanja.

Iznenadna potjera završila je pozivom bolničkom osiguranju

U sljedećem trenutku nepoznata djevojka počela se kretati znatno brže. Iako je i dalje djelovalo da jednu nogu vuče po podu, iznenada je potrčala ravno prema čistačici.

Radnica je ispustila pribor za čišćenje i okrenula se prema najbližem stepeništu. Nije pokušavala saznati šta djevojka želi, već je nastojala što prije pronaći sigurno mjesto.

Dok je trčala, glasno je dozivala pomoć. Prema njenom opisu, iza sebe je čula korake koji su joj se približavali.

Kada je stigla do vrata stepeništa, brzo ih je otvorila i zatvorila za sobom. Tek tada je izvadila telefon i pozvala bolničko osiguranje.

Bila je toliko uznemirena da je jedva uspjela objasniti šta se dogodilo. Zaštitarima je opisala mladu djevojku, njenu bolničku odjeću i neobičan način hodanja.

Zaštitari su stigli nekoliko minuta kasnije i započeli potragu. Zajedno s čistačicom pregledali su dio hodnika u kojem se dogodio susret.

Međutim, djevojku nisu pronašli. Prema njihovoj provjeri, pacijenti su se nalazili u svojim sobama, a medicinske sestre nisu znale za osobu koja odgovara opisu.

Čistačica je insistirala da je vidjela djevojku i da je zaista trčala za njom. Ipak, bez pronađene osobe nije bilo moguće odmah utvrditi ko je bila niti zašto se nalazila u hodniku.

Zbog toga su zaštitari odlučili pregledati snimke nadzornih kamera. Očekivali su da će pomoću snimka otkriti odakle je djevojka došla i u kojem je pravcu otišla.

Bolnička narukvica otkrila je podatak koji niko nije očekivao

U prostoriji za videonadzor pregledali su snimak kamere postavljene na trećem spratu. Na početku se jasno vidjela čistačica koja obavlja svoj posao i povremeno pravi nekoliko plesnih koraka.

Zatim se u kadru pojavila djevojka. Prema ispovijesti, snimak je pokazivao njeno neobično kretanje, ali i trenutak kada je potrčala prema radnici.

Zaštitari su pokušavali utvrditi njen identitet. Pažljivo su pregledali odjeću i pokrete, nadajući se da će pronaći neki prepoznatljiv detalj.

Tada je jedan od njih primijetio nešto na njenoj ruci. Oko zapešća nalazila se bolnička identifikacijska narukvica, kakvu pacijenti obično dobijaju prilikom prijema.

Narukvica je izgledala labavo pričvršćena, ali se na snimku mogao razaznati njen identifikacijski broj. Zaštitar je povećao prikaz i odlučio provjeriti podatke u bolničkom sistemu.

U evidenciji je pronašao zapis koji je odgovarao broju s narukvice. Prema tim podacima, ona je bila povezana s pacijenticom po imenu Emily Carter.

U kartonu je pisalo da je Emily imala 21 godinu i da je bila smještena u sobi 318. Međutim, još jedan podatak posebno je uznemirio prisutne.

Prema bolničkoj dokumentaciji, Emily Carter preminula je prije jedanaest godina.

Prisutni su pokušavali razumjeti ono što su pronašli. Snimak je, prema opisu čistačice, prikazivao mladu djevojku u bolničkom hodniku, ali je identifikacijski broj vodio do dokumentacije o davno preminuloj pacijentici.

Takvo podudaranje nije bilo dovoljno da se potvrdi identitet osobe sa snimka. Ipak, okolnosti su djelovale neobično, pa su zaštitari nastavili analizirati dostupne podatke.

Upravo tada u prostoriju za nadzor ušao je direktor bolnice.

Direktorova reakcija dodatno je produbila misteriju sobe 318

Prema ispovijesti čistačice, direktor je pogledao monitor i gotovo odmah promijenio izraz lica. Djelovao je vidno uznemireno, a zatim je zatražio da se snimak izbriše.

Njegov zahtjev iznenadio je zaštitare. Nisu razumjeli zbog čega bi trebalo ukloniti materijal koji bi mogao pomoći da se utvrdi ko je djevojka i šta se dogodilo u hodniku.

Umjesto jasnog objašnjenja, direktor je zatvorio i zaključao vrata prostorije. Zatim je stišao glas i izgovorio rečenicu koja je čistačicu dodatno uplašila.

Čistačica nije razumjela šta direktor pokušava reći. Ako je medicinska dokumentacija zaista pokazivala da je pacijentica preminula prije jedanaest godina, zašto je govorio kao da je neko očekivao da ona ostane u određenoj sobi?

Direktor joj nije odmah odgovorio. Umjesto toga, postavio joj je dva pitanja koja su djelovala neobično.

Zanimalo ga je da li ju je djevojka dodirnula i da li joj je išta rekla tokom susreta.

Radnica je objasnila da djevojka nije progovorila nijednu riječ. Nije bilo ni fizičkog kontakta jer je uspjela pobjeći prije nego što joj se nepoznata osoba približila.

Prema njenom opisu, direktoru je nakon tog odgovora vidno laknulo. Ipak, nije objasnio zbog čega su mu upravo te informacije bile toliko važne.

Za to vrijeme jedan od zaštitara nastavio je pregledati snimak. Primijetio je detalj koji ranije nisu zapazili.

Neposredno prije nego što je potrčala prema čistačici, djevojka je pogledala u pravcu određenih vrata u hodniku.

Bila su to vrata sobe 318, iste prostorije koja se spominjala u medicinskom kartonu Emily Carter.

Ovo zapažanje dodatno je povezalo neobičan susret, identifikacijsku narukvicu i direktorovu izjavu. Prisutni su odlučili provjeriti šta se nalazi iza tih vrata.

Prema završnom dijelu ispovijesti, nakon otvaranja sobe navodno su pronašli nešto povezano s djevojčinim otežanim hodanjem, direktorovim ponašanjem i starom medicinskom dokumentacijom.

Međutim, šta se tačno nalazilo u sobi 318 nije otkriveno u dostupnom dijelu priče. Nisu navedeni ni dokazi koji bi potvrdili identitet djevojke ili objasnili zbog čega je nosila narukvicu pacijentice čija je smrt evidentirana prije više od decenije.

Ostalo je nejasno i zašto je direktor tražio uklanjanje snimka te zbog čega je reagovao tako zabrinuto kada je čuo da djevojka nije razgovarala s čistačicom niti je dodirnula.

Za šezdesetosmogodišnju radnicu sve je počelo kao sasvim obična noćna smjena. Namjeravala je završiti čišćenje hodnika, ali je umjesto toga doživjela susret koji ju je natjerao da potraži pomoć bolničkog osiguranja.

 

Prema njenoj ispovijesti, pregled kamera nije donio jednostavno objašnjenje, već je otvorio dodatna pitanja. Posljednji opisani događaj ostaje odlazak do sobe 318, čiji sadržaj u dostupnoj verziji priče nije detaljno prikazan.

Upravo zato identitet djevojke, okolnosti njenog pojavljivanja i veza sa starim medicinskim kartonom ostaju nerazjašnjeni. Ova neobična ispovijest završava na pragu sobe koja je, prema riječima prisutnih, bila povezana sa svim onim što se te noći dogodilo.