Izolda i Eleonora Barudžija privlačile su ogromnu pažnju publike, a njihova popularnost dodatno je porasla nakon nastupa na velikim festivalima i Euroviziji. Mnogi ih i danas pamte po upečatljivom izgledu, prepoznatljivim glasovima i pjesmama koje su obilježile jedno posebno razdoblje zabavne muzike.
Osamdesete godine prošlog stoljeća donijele su jugoslavenskoj muzičkoj sceni brojne izvođače čije se pjesme i danas rado slušaju, ali su rijetki privlačili toliko pažnje kao dvije talentovane sestre iz Splita. Izolda i Eleonora Barudžija osvojile su publiku prepoznatljivim glasovima, upečatljivim scenskim nastupima i pojavom koja ih je brzo izdvojila među tadašnjim zvijezdama zabavne muzike. Njihova imena povezivala su se s velikim festivalima, televizijskim emisijama i nastupima na Euroviziji, a mnogi su vjerovali da ih očekuje još dug zajednički put. Međutim, kako su godine prolazile, njihove karijere počele su se razvijati u različitim pravcima, a zajednički nastupi postajali su sve rjeđi. Jedna je život nastavila u Njemačkoj, gdje je ostala povezana s muzikom na drugačiji način, dok je druga pronašla svoj mir u Beogradu i porodičnom životu. Njihova priča i danas izaziva nostalgiju kod generacija koje pamte vrijeme kada su sestre Barudžija bile među najprepoznatljivijim licima jugoslavenske estrade.
U vrijeme kada su muzički festivali predstavljali jedan od najvažnijih puteva do popularnosti, pojavljivanje novih izvođača na televiziji moglo je preko noći promijeniti njihovu karijeru. Publika je pažljivo pratila izbor pjesama, komentarisala scenske nastupe i s nestrpljenjem očekivala nova izdanja svojih omiljenih pjevača.
U takvom okruženju Izolda i Eleonora Barudžija postale su imena koja su se brzo počela pamtiti. Njihova povezanost nije bila samo porodična, nego i umjetnička. Dijelile su ljubav prema muzici, iskustvo nastupanja pred publikom i prepoznatljiv način izvođenja koji je odgovarao tadašnjoj zabavnoj sceni.
Ipak, prije nego što su zajedno počele graditi karijeru, starija sestra Izolda već je imala značajno muzičko iskustvo. Upravo su njeni prvi nastupi, rad s vokalnim ansamblima i pojavljivanja na televiziji otvorili vrata kasnijoj popularnosti.
Za razliku od brojnih estradnih priča koje se završavaju naglim prekidima i javnim sukobima, životni putevi sestara Barudžija razvijali su se postepeno. Njihove privatne odluke, brakovi i profesionalne mogućnosti odveli su ih u različite sredine, ali muzika je ostala važan dio njihovog identiteta.
Od studentskog hora do velike eurovizijske pozornice
Izolda Barudžija prve ozbiljnije korake na muzičkoj sceni napravila je tokom studentskih dana. Od 1978. do 1982. godine bila je povezana s poznatim studentskim horom „Branko Krsmanović“, gdje je stekla iskustvo rada u organizovanom vokalnom ansamblu.
Takvo okruženje omogućilo joj je da razvija glasovne sposobnosti, upoznaje različite muzičke stilove i nastupa pred publikom koja je cijenila kvalitetno izvođenje. Istovremeno je sarađivala s vokalnom grupom „Estradna polifonija“, a njen glas mogao se čuti i u radijskim te televizijskim programima.
Posebno značajno iskustvo predstavljali su nastupi uz Jazz orkestar Radio Beograda. Saradnja s profesionalnim muzičarima bila je važna za mladu pjevačicu koja je željela izgraditi ozbiljnu karijeru.
Veliki preokret dogodio se 1982. godine, kada je s pjevačicama Snežanom Mišković i Snežanom Stamenković osnovala grupu Aska. Tri mlade izvođačice brzo su privukle pažnju zbog usklađenih glasova, energičnih nastupa i tada modernog scenskog izraza.
Njihova pjesma „Halo, halo“ pobijedila je na jugoslavenskom izboru za predstavnika na Euroviziji, čime su dobile priliku nastupiti pred evropskom publikom.
Na takmičenju održanom 1982. godine u britanskom gradu Harrogateu grupa Aska osvojila je 14. mjesto. Iako nisu stigle do vrha konačnog poretka, nastup im je omogućio veliku prepoznatljivost i dodatno učvrstio položaj na domaćoj sceni.
Za Izoldu je to bio tek početak niza značajnih eurovizijskih iskustava. Već naredne godine ponovo se našla na istom međunarodnom takmičenju, ali u drugačijoj ulozi.
Godine 1983. u Münchenu nastupila je zajedno s mlađom sestrom Eleonorom kao prateći vokal Danielu Popoviću. Njegova pjesma „Džuli“ postala je jedan od najvećih jugoslavenskih hitova tog razdoblja, a nastup je završio osvajanjem četvrtog mjesta.
Upravo je taj nastup ostao posebno upečatljiv zbog cjelokupnog scenskog nastupa, usklađene koreografije i energije koju su izvođači prenijeli na evropsku publiku.
Za sestre Barudžija bio je to važan trenutak jer su se prvi put zajedno predstavile širokom međunarodnom auditoriju. Njihova pojava nije prošla nezapaženo, a interesovanje publike otvorilo je prostor za buduće zajedničke projekte.
Pjesma „Ciao amore“, velika popularnost i zajednički nastupi sestara
Izoldin treći nastup na Euroviziji dogodio se 1984. godine u Luksemburgu, gdje je predstavljala Jugoslaviju zajedno s Vladom Kalemberom, tada već dobro poznatim pjevačem grupe Srebrna krila.
Njihov duet „Ciao amore“ ostao je zapamćen kao jedna od prepoznatljivih pjesama jugoslavenskih eurovizijskih osamdesetih. Iako takmičarski rezultat nije bio naročito visok, pjesma je nastavila živjeti među ljubiteljima zabavne muzike.
Posebnu pažnju izazvao je i prateći videospot. Prema medijskim napisima iz kasnijih godina, određene scene u kojima se Izolda pojavila u toplesu izazvale su kontroverze, a spot je navodno bio zabranjen za prikazivanje u Turskoj.
Takve priče dodatno su učvrstile njen status jedne od medijski najzapaženijih pjevačica tog vremena. Međutim, iza atraktivne scenske pojave nalazilo se dugogodišnje muzičko obrazovanje i iskustvo stečeno u različitim ansamblima.
Nakon velikih eurovizijskih nastupa, Izolda i Eleonora odlučile su više prostora posvetiti zajedničkom radu. Tako je nastao muzički dvojac koji je nastupao pod jednostavnim i prepoznatljivim nazivom „Sestre Barudžija“.
Njihovi nastupi bili su povezani s tada popularnim festivalima i koncertnim programima širom Jugoslavije. Publika ih je prepoznavala po usklađenim glasovima, scenskoj energiji i dojmljivom izgledu koji se uklapao u estetiku zabavne muzike osamdesetih.
Jedan od zapaženih zajedničkih nastupa dogodio se 1986. godine na festivalu MESAM, gdje su predstavile pjesmu „Opet Beograd“.
Festival je tada bio važno mjesto okupljanja izvođača, autora i producenata, a pojavljivanje na njegovoj pozornici donosilo je dodatnu vidljivost.
Sestre su nastavile nastupati i tokom narednih godina, ali se početkom devedesetih njihova zajednička karijera približila završnoj fazi.
Prema dostupnim biografskim podacima, posljednji značajniji zajednički festivalski nastup imale su na Jugoviziji 1992. godine, kada su izvele pjesmu „Hej, hej, vrati se“.
To razdoblje bilo je obilježeno velikim političkim i društvenim promjenama na prostoru nekadašnje države. Muzička industrija, koja je godinama funkcionisala kao zajedničko tržište, ulazila je u potpuno drugačije okolnosti.
Za brojne izvođače promijenile su se mogućnosti nastupanja, izdavanja albuma i održavanja kontakta s publikom širom regije.
Ipak, u slučaju sestara Barudžija kasniji profesionalni putevi nisu bili određeni isključivo promjenama na muzičkoj sceni. Važnu ulogu imale su i njihove privatne odluke te želja da život organizuju prema vlastitim prioritetima.
Izolda je novi život pronašla u Njemačkoj, ali muziku nije napustila
Nakon što je završeno razdoblje intenzivnih zajedničkih nastupa, Izolda je nastavila graditi muzičku karijeru kroz nove saradnje. Posebno važno mjesto u njenom privatnom i profesionalnom životu zauzeo je gitarista i kompozitor Zlatko Manojlović.
Njihova povezanost nije bila ograničena samo na emotivni odnos. Zajednički rad omogućio im je nastavak muzičkog stvaralaštva, a publika je Izoldu mogla čuti i u projektima grupe Vox.
Tokom devedesetih godina nastali su albumi povezani s ovim sastavom, među kojima se spominju „Strela“ iz 1996. i „Znaš li“ iz 1998. godine.
Za Izoldu je to predstavljalo novu profesionalnu fazu. Umjesto oslanjanja isključivo na popularnost stečenu tokom osamdesetih, nastavila je učestvovati u stvaranju i izvođenju muzike kroz drugačije umjetničke projekte.
Početkom novog milenija došlo je do još jedne važne promjene. Sa suprugom se preselila u Njemačku, gdje je njihov porodični život dobio novo okruženje.
Prema više objavljenih biografskih prikaza, Izolda od 2001. godine živi u Düsseldorfu. Preseljenje joj je omogućilo da nastavi razvijati profesionalne interese izvan nekadašnje jugoslavenske estradne scene.
Posebno se posvetila prenošenju muzičkog znanja. Umjesto velikih televizijskih nastupa i festivalskih pozornica, važan dio njenog rada postalo je podučavanje pjevanja.
U biografskim podacima navodi se da se od 2009. godine bavila pedagoškim radom u oblasti solo pjevanja. Takav profesionalni put predstavljao je prirodan nastavak iskustva koje je godinama sticala kroz nastupe i saradnju s različitim muzičarima.
Pedagoški rad zahtijeva drugačije sposobnosti od nastupanja pred publikom. Osim vlastite tehnike, potrebno je razumjeti mogućnosti učenika, pomagati im u razvoju glasa i prenositi iskustvo koje se ne može uvijek steći samo iz udžbenika.
Muzička tradicija nastavila se i kroz porodicu. Zlatkov sin Todor Manojlović također se posvetio gitari, a njegovo obrazovanje i nastupi povezani su s muzičkom akademijom „Robert Schumann“ u Düsseldorfu.
Izolda je tako ostala okružena muzikom i nakon što je prestala biti svakodnevno prisutna u regionalnim medijima. Promijenili su se grad, profesionalne obaveze i životni tempo, ali ne i njena povezanost s umjetnošću.
Upravo zato njeno udaljavanje od nekadašnje estradne scene ne treba poistovjećivati s potpunim završetkom karijere. Ona je svoj umjetnički identitet nastavila razvijati u drugačijem okruženju.
Eleonora je izabrala Beograd i porodični život
Za razliku od starije sestre, Eleonora Barudžija svoj život nastavila je graditi u Beogradu. Grad u kojem je nekada razvijala muzičke kontakte postao je njeno dugogodišnje porodično i profesionalno okruženje.
Nakon zajedničkog rada sa sestrom, početkom devedesetih godina posvetila se samostalnoj karijeri. Njena želja bila je da publici predstavi vlastiti muzički izraz, nezavisno od popularnosti koju je prethodno stekla kao članica sestrinskog dvojca.
Tokom narednih godina objavila je više samostalnih izdanja, među kojima se navode albumi „Leptir“, „Ugasi me“, „Eleonora Barudžija“, „E baš tako“ i „Sutra je novi dan“.
Time je pokazala da njena karijera nije bila ograničena na period zajedničkih nastupa. Iako su se muzički trendovi mijenjali, nastavila je raditi na vlastitim pjesmama i projektima.
Pored muzike, okušala se i u glumi. Zabilježena je njena epizodna uloga u filmu „Miss“ iz 1986. godine, koji je režirao Aleksandar Đorđević Husić.
U medijskim biografijama spominje se i priznanje povezano s izborom za Miss sporta u Njemačkoj iste godine. Takvi detalji dodatno pokazuju koliko je u osamdesetim godinama njena javna pojava privlačila pažnju.
Ipak, tokom kasnijeg života sve više se udaljavala od svakodnevne estradne izloženosti.
Eleonora je osnovala porodicu s kompozitorom i aranžerom Zoranom Tutinovićem, s kojim ima dvoje djece. Njihov zajednički život vezan je za Beograd, gdje je nastavila njegovati i muzička interesovanja.
U ranijim razgovorima za medije navodila je da se od intenzivne muzičke karijere udaljila zbog nedostatka inspiracije i emocije potrebne za stvaralaštvo. Ipak, prema tim izvještajima, nije potpuno prekinula vezu s muzikom, nego je nastavila pisati tekstove pjesama.
Takav izbor pokazuje da povlačenje s pozornice ne mora uvijek značiti gubitak ljubavi prema poslu kojim se neko godinama bavio. Ponekad se mijenjaju očekivanja, životne okolnosti ili način na koji osoba želi izražavati svoju kreativnost.
Za Eleonoru je javna popularnost s vremenom ustupila mjesto privatnijem životu, u kojem porodične obaveze i lični interesi imaju znatno veću ulogu nego nekadašnji festivalski nastupi.
Uprkos tome, njeno ime i dalje se pojavljuje kada se govori o poznatim ženama jugoslavenske estrade osamdesetih godina.
Posebnu pažnju medija povremeno izazivaju fotografije sestara iz novijeg perioda. Čitaoci ih često porede sa snimcima nastalim prije više decenija, a komentari su uglavnom ispunjeni nostalgijom za vremenom njihove najveće popularnosti.
Njihova pojava ostala je dio kolektivnog sjećanja generacija koje su odrastale uz televizijske muzičke emisije, festivale i eurovizijske nastupe bivše Jugoslavije.
Za mnoge obožavatelje posebno je zanimljivo to što su dvije sestre, koje su nekada dijelile pozornicu i profesionalne ambicije, kasnije izabrale različite životne puteve. Jedna je nastavila rad u Njemačkoj, povezujući izvođačko iskustvo s muzičkom pedagogijom, dok je druga ostala u Beogradu, posvetivši se porodici i povremenom stvaralaštvu.
Njihovi nastupi iz osamdesetih i početka devedesetih danas predstavljaju svojevrsnu muzičku uspomenu na razdoblje kada su festivali imali posebno mjesto u popularnoj kulturi. Pjesme poput „Halo, halo“, „Džuli“, „Ciao amore“ i „Opet Beograd“ podsjećaju na različite faze njihovih karijera i vrijeme kada su se mladi izvođači predstavljali publici širom tadašnje države.
Iako se zajednički nastupi sestara Barudžija više ne povezuju sa svakodnevnim muzičkim događajima, njihova imena ostala su prepoznatljiva ljubiteljima jugoslavenske zabavne muzike, a fotografije i arhivski snimci povremeno ponovo bude interesovanje za njihove karijere.
