Sa 87 godina, baka Milena Pavićević živi sama u trošnoj kući u centru Gnjilana. Nema štiva za zauzimanje vremena, a nema ni posjetitelja osim ponekog psa lutalice s kojim dijeli komad kruha. Unatoč tome što prima mirovinu od 200 eura, teško spaja kraj s krajem i ima tek toliko da pokrije svoje osnovne potrebe kao što su računi i hrana. Međutim, u ovoj teškoj situaciji postoji i pozitivna strana jer je prihvatila vegetarijanski način života zbog nemogućnosti da si priušti meso.
Priču o baki Mileni prenela mi je Svetlana, moja kolegica koja radi na Kosmetu. Svetlana je ispričala kako je prije osam godina u Gnjilanu upoznala staricu koja je hranila pse lutalice. Preuzela je na sebe sterilizirati neke od pasa, nekoliko udomiti, a baki je priskrbila i deke i ormar. Godinama Svetlana nije imala pojma što se dogodilo starici sve dok je nedavno poslovno putovanje nije odvelo natrag u Gnjilane. Dvoje talijanskih kolega s njom su bili u pratnji, a dok su prolazili uličicom iza centra primijetili su da je kapija koja vodi u malo dvorište otvorena. Baka Milena me napokon prepoznala nakon dugih osam godina, ali stanje njezine kuće i okolice bilo je još gore. Bilo joj je neugodno i zamolila nas je da ne ulazimo. Dok smo stajali vani, Ali je izvadio vrećicu bombona s pogrdnim izrazom, navodeći da unutra ima 18 bombona i da svatko može dobiti šest. Ovo je Svetlana prenijela za Kurir. S obzirom da je pasionirana ljubiteljica pasa, Svetlana je preuzela na sebe da donese 20 kilograma pseće hrane. Osim toga, čak je i vlasnik tvornice, koji je došao iz Albanije, obećao donirati hranu za pse. Talijani, koji su bili duboko dirnuti prizorom, od bake su kupili deset vrećica hrane koja se sastojala od tjestenine, riže i povrća.
Svetlana kaže da posjeduje brzu pamet i zajedljivu osobnost. U međuvremenu, ona je nevjerojatno upućena i raspituje se o transportu srpske robe na Kosmet, kao i o nedostatku novina. “Čini se da siromaštvo pogoršava njezinu usamljenost. Zamolila me je za pomoć u nabavci srpsko-turskog rječnika, naznačivši da želi naučiti turski. Nadalje, zatražila je primjerke djela Maksima Gorkog i nekoliko drugih knjiga. Telefonski broj moje bake mi je dao on.” – kazala je Svetlana. “Čuvši zvuk mog glasa, baka me pita: ‘Jesi li to ti, Svetlana?’, tražeći potvrdu mog identiteta preko telefona. Unatoč tome što nemam drugog izvora nade, zadovoljan sam. Dijeli da je rođena 18. studenog 1936. u Skoplju dok su joj roditelji bili na dužnosti. Godine 1946. stigao je na Kosmet i od tada tu ostao. Tijekom školovanja pohađala sam osnovnu školu, a kasnije i gimnaziju. Još nemam nikakvog radnog iskustva i nisam bila u braku. Što se tiče moje obitelji, nemam nikoga osim sebe. Trenutno živim u kući mog djeda po majci, koja se nalazi na zemljištu veličine nešto više od jednog jutra. Kuća je izgrađena 1970-ih godina i sastoji se od male sobe, velike sobe i hodnika. To je stara kuća, vjeruje se da je sagrađena u tursko doba, a generacijama se prenosila kroz moju obitelj. Ove detalje za Kurir je ispričala moja baka Milena.
Dok struja postoji, vode ima samo u dvorištu. Mala konstrukcija vidljiva na slici, prekrivena limom, nekada je bila kupaonski hodnik, ali su vodovodne instalacije u međuvremenu uklonjene. Dotična osoba živi od očeve mirovine koju prima od navršene 45. godine života. “Nabavljam je lokalno iz Beograda, za ukupno manje od 24.000 dinara. Sljedećeg ponedjeljka namjeravam podići penziju u srbijanskoj pošti u Šilovu. Da dođem do te pošte, taksiju platim šest eura. vozač da me preveze. Kad podignem novac, idem u mjenjačnicu i kupim 200 eura po tečaju od 118.080. Ova kupovina rezultira promjenom od 240 dinara u odnosu na početnih 24.000. Dodatno, bit će i uplata od 20.000 pomoći za umirovljenike, au siječnju će se mirovina povećati, a kako objašnjava baka, to povećanje će rezultirati blagim povećanjem njezinih sredstava. Kako bih se ugrijala, oslanjam se na radijator koji rezultira računom od 50 eura za struju. Ne znajući, vodu nisam platio pet-šest dana jer nisam bio obaviješten. Nikamo ne izlazim pa su mi troškovi ograničeni. Uštedio sam 30 eura koje planiram staviti na dug. Kad dobijem mirovinu, isplatit ću 20 eura, a ostaje mi dug od 10 eura. Ovakav postupak mi je preporučen. Kad god dođe u Šilovo, svrati i u Dom zdravlja jer se zadatak može obaviti samo tamo, a ne preko dokumenata dostupnih u Priština. Kada su u pitanju moje navike kupnje namirnica, u trgovini kupujem samo ono što mi je potrebno. Kao netko tko je vegetarijanac od 1959., ne trošim puno na hranu. Sada nemam potrebe za osnovnim namirnicama kao što su šećer, brašno ili maslinovo ulje. Umjesto toga, odlučujem se za razne mahunarke, kao što su grašak, mahune i mahune, kao i paprike i drugo povrće.
Prema njezinim riječima, psi imaju tendenciju slobodno šetati i lutati gdje god žele. Zbog toga se često zateknu kako noć provedu u njezinu dvorištu. “On navodi da daje vodu i kruh, i ništa drugo jer ne posjeduje nikakvo meso. Svetlana je obećala da će joj donijeti knjigu, što je bilo sve što je željela. No, poželjela je i da joj ga netko pošalje. Dostupna vam je pošta u Šilovu. Planiram pokupiti svoju poštu od tamo kad odem u mirovinu. Moja preferencija je isključivo u istini, bilo da je u formi autobiografije ili putopisa. Baka Milena poznata je osoba u pošti Šilov. Kad su čuli za baku koja je pročitala brojne knjige, odmah su reagirali. Slanje knjiga ili bilo kojih drugih predmeta iz središnje Srbije baki Mileni na Kosovo nije moguće zbog zapljene od strane kosovskih carinika. No, knjige možete poslati nama u Kurir (upute u kutiji), a kada bude dostupno održivo prijevozno sredstvo, poslat ćemo joj ih. Ključno je da je svjesna da njezine knjige željno iščekuju njezin dolazak. Pojedinci iz bilo koje regije unutar Srbije imaju mogućnost izravnog polaganja novca u svojoj lokalnoj pošti. Prema uputama u kutiji, uplata će biti brzo prebačena u poštanski ured koji se nalazi u Šilovu. Možda bi se isplatilo zatražiti pomoć bake da se uhvati u koštac s popravcima u kućanstvu, uključujući popravljanje kuće, kao i kupaonice.
