Smrt je sastavni dio života i sve nas čeka prije ili kasnije.Grupa istraživača uspjela je zabilježiti moždanu aktivnost 87-godišnjeg pacijenta neposredno prije i nakon prestanka rada njegovog srca, a rezultati su izazvali veliko zanimanje naučne javnosti. Posebno intrigira mogućnost da mozak u tim trenucima aktivira procese povezane s pamćenjem, što bi moglo ponuditi objašnjenje zašto pojedini ljudi tvrde da im je cijeli život prošao pred očima.
Šta se događa u ljudskom mozgu tokom posljednjih trenutaka života jedno je od pitanja koje već stoljećima izaziva zanimanje naučnika, ljekara i filozofa. Posebnu pažnju privlače svjedočanstva ljudi koji su preživjeli iskustva bliska smrti i kasnije tvrdili da su u nekoliko trenutaka ponovo proživjeli važne događaje iz vlastite prošlosti. Iako se takvi opisi dugo nisu mogli povezati s neposrednim mjerenjima moždane aktivnosti, jedno neplanirano medicinsko posmatranje pružilo je istraživačima rijetku priliku. Tokom liječenja teško bolesnog pacijenta zabilježeni su električni signali mozga neposredno prije i nakon srčanog zastoja. Njihova analiza otvorila je mogućnost da mozak u završnim trenucima prolazi kroz složene obrasce aktivnosti povezane s procesima pamćenja. Međutim, naučnici upozoravaju da ovi nalazi još ne dokazuju kako čovjek zaista vidi vlastiti život pred očima.
Smrt je neizbježan dio ljudskog postojanja, ali mnogi procesi koji se odvijaju tokom posljednjih trenutaka života i dalje nisu potpuno razjašnjeni. Medicina može pratiti rad srca, disanje, cirkulaciju i električnu aktivnost mozga, ali pitanje subjektivnog iskustva osobe koja umire znatno je složenije.
Posebno intrigantni ostaju opisi ljudi koji su preživjeli srčani zastoj ili druga životno ugrožavajuća stanja. Pojedinci govore o osjećaju napuštanja vlastitog tijela, neobičnoj smirenosti, snažnoj svjetlosti ili susretima s osobama koje poznaju. Drugi se prisjećaju niza događaja iz prošlosti koji su im se, prema njihovim riječima, pojavili gotovo istovremeno.
Ovakva iskustva često se nazivaju iskustvima bliskim smrti. Njihovo postojanje kao subjektivnih doživljaja nije sporno, ali nauka još istražuje koji ih neurološki i fiziološki procesi mogu objasniti.
Zato je posebno zanimanje izazvao naučni rad objavljen 2022. godine u časopisu Frontiers in Aging Neuroscience. Istraživači su opisali rijedak slučaj u kojem je tokom umiranja čovjeka bilo moguće kontinuirano pratiti električnu aktivnost njegovog mozga.
Ono što je ovaj slučaj učinilo posebnim jeste činjenica da snimanje nije bilo planirano radi proučavanja smrti. Ljekari su uređaj koristili za praćenje ozbiljnog neurološkog stanja, a neočekivani razvoj događaja omogućio je prikupljanje podataka koji se u uobičajenim okolnostima izuzetno teško mogu dobiti.
Neočekivani događaj tokom liječenja 87-godišnjeg pacijenta
U središtu istraživanja nalazio se 87-godišnji muškarac koji je hospitalizovan nakon pada i ozbiljne povrede glave. Medicinski pregledi pokazali su krvarenje unutar lobanje, zbog čega je njegovo stanje zahtijevalo hitno liječenje i neurohirurški zahvat.
Nakon operacije pacijent je određeno vrijeme bio stabilan, ali je kasnije došlo do pogoršanja neurološkog stanja. Pojavili su se epileptični napadi, uključujući oblike koji se nisu nužno manifestovali uobičajenim vidljivim grčevima.
Kako bi pratili moždanu aktivnost i procijenili napade, ljekari su koristili elektroencefalografiju, poznatiju kao EEG. Riječ je o metodi kojom se pomoću elektroda postavljenih na površinu glave registruju električni obrasci nastali aktivnošću velikog broja nervnih ćelija.
Dok je uređaj bilježio signale, pacijentovo stanje se dodatno pogoršalo. Nastupio je srčani zastoj, nakon kojeg je muškarac preminuo. Budući da je EEG snimanje već bilo u toku, istraživačima su ostali podaci o aktivnosti mozga tokom izuzetno osjetljivog razdoblja.
Ukupno je analiziran zapis koji je obuhvatao približno 900 sekundi, odnosno 15 minuta. Posebna pažnja usmjerena je na promjene u periodu neposredno prije i nakon prestanka srčane aktivnosti.
Upravo tih nekoliko desetina sekundi bilo je posebno značajno jer je omogućilo posmatranje načina na koji se moždani signali mijenjaju dok cirkulacija prestaje održavati uobičajenu opskrbu mozga kisikom.
Neurohirurg Ajmal Zemmar, povezan s Univerzitetom Louisville u američkoj saveznoj državi Kentucky, učestvovao je u istraživanju i predstavljanju njegovih rezultata. Zajedno s međunarodnim timom naučnika pokušao je utvrditi šta registrovani obrasci mogu otkriti o završnoj fazi moždane aktivnosti.
Šta su naučnici otkrili u moždanim valovima?
Ljudski mozak neprestano stvara električne signale koji odražavaju složenu komunikaciju između nervnih ćelija. Kada se veliki broj neurona aktivira u određenim obrascima, mogu se registrovati ritmičke promjene poznate kao moždane oscilacije.
Različite frekvencije tih oscilacija povezuju se s određenim stanjima i procesima, uključujući spavanje, budnost, pažnju i obradu informacija. Među najpoznatijim kategorijama nalaze se delta, theta, alfa, beta i gama valovi.
Gama oscilacije posebno su zanimljive istraživačima jer se u različitim okolnostima povezuju s višim kognitivnim funkcijama, uključujući pažnju, obradu informacija i određene procese pamćenja.
Analiza EEG zapisa pokazala je promjene u međusobnom odnosu različitih frekvencijskih područja tokom završne faze pacijentovog života. Istraživači su posebno izdvojili promjene povezane s gama oscilacijama i njihovom interakcijom s drugim moždanim ritmovima.
Prije srčanog zastoja, nakon prethodnog potiskivanja aktivnosti u obje moždane hemisfere, zabilježen je porast apsolutne snage gama signala. Nakon zastoja ukupna električna aktivnost je opadala, ali je relativni udio gama aktivnosti u odnosu na pojedine druge frekvencije ostao povećan.
Ova razlika između apsolutne i relativne aktivnosti posebno je važna. Povećani udio jedne vrste signala ne znači nužno da je mozak u cjelini postao aktivniji, nego može pokazivati da se određene frekvencije smanjuju različitom brzinom.
Primijećeni su i obrasci povezanosti između gama i alfa oscilacija. Kod zdravih osoba određeni oblici takve povezanosti mogu učestvovati u procesima obrade informacija i prisjećanja.
Upravo je ta sličnost otvorila prostor za jednu od najzanimljivijih pretpostavki: mogućnost da mozak tokom posljednjih trenutaka života aktivira obrasce koji podsjećaju na one uključene u vraćanje uspomena.
Međutim, električni signal sam po sebi ne može pokazati sadržaj nečijih misli. EEG ne otkriva da li je pacijent vidio određeno lice, prisjetio se djetinjstva ili imao bilo kakav svjestan doživljaj.
Zbog toga naučnici nisu mogli potvrditi da se kod ovog čovjeka zaista dogodilo ponovno proživljavanje životnih događaja. Njihovo tumačenje ostaje naučna hipoteza zasnovana na sličnostima određenih obrazaca moždane aktivnosti.
Može li čovjek zaista vidjeti cijeli život pred očima?
Izraz prema kojem čovjeku u trenutku velike opasnosti život prolazi pred očima prisutan je u različitim kulturama i generacijama. Često se koristi u opisima saobraćajnih nesreća, teških povreda i drugih situacija u kojima se osoba suočila s mogućnošću smrti.
Neki preživjeli govore da su se prisjetili događaja koje godinama nisu spominjali. Drugi navode da su im se uspomene pojavljivale neobičnim redoslijedom, bez jasnog osjećaja za vrijeme.
Ipak, takvi iskazi nisu jednaki kod svih ljudi. Mnogi koji prežive kritična zdravstvena stanja ne prijavljuju nikakva posebna iskustva, dok se kod drugih sjećanja na događaj mogu razlikovati od onoga što se objektivno dogodilo.
Na subjektivni doživljaj mogu uticati brojni faktori, uključujući promjene u opskrbi mozga kisikom, lijekove, stres, poremećaje svijesti i način na koji se sjećanja oblikuju nakon oporavka.
Zato povezivanje moždanih oscilacija s iskustvima bliskim smrti zahtijeva veliki oprez. Činjenica da se određeni električni obrasci javljaju tokom procesa pamćenja ne znači da svako njihovo pojavljivanje predstavlja stvarno prisjećanje.
Ajmal Zemmar i njegove kolege upravo su na toj mogućnosti zasnovali jedno od tumačenja rezultata. Prema njihovoj pretpostavci, mozak bi tokom umiranja mogao prolaziti kroz posljednje obrasce aktivnosti slične onima koji se javljaju pri prisjećanju važnih događaja.
Za porodice koje su izgubile blisku osobu takva ideja može imati snažno emocionalno značenje. Pomisao da čovjek u posljednjim trenucima možda doživljava uspomene povezane s ljubavlju, porodicom i važnim životnim događajima nekima može predstavljati utjehu.
Međutim, naučna vrijednost istraživanja ne zavisi od njegove emocionalne privlačnosti. Ono što je potrebno utvrditi jeste mogu li se slični obrasci pouzdano registrovati kod većeg broja pacijenata i kakav je njihov odnos sa sviješću.
Posebnu pažnju zato treba posvetiti razlikovanju tri pojma: moždane aktivnosti, svjesnog iskustva i kasnijeg sjećanja na to iskustvo. Električni signali mogu postojati bez mogućnosti da se na osnovu njih pouzdano zaključi šta osoba doživljava.
Čak i kada se određena aktivnost nastavi kratko nakon prestanka rada srca, to ne dokazuje da svijest ostaje očuvana ili da je osoba sposobna percipirati okolinu.
Zašto ovo otkriće otvara važna medicinska i etička pitanja?
Jedan od razloga zbog kojih je istraživanje izazvalo veliko zanimanje jeste činjenica da se električna aktivnost mozga ne mora promijeniti istog trenutka kada srce prestane pumpati krv.
Prestanak srčanog rada pokreće niz fizioloških procesa, a različita tkiva i ćelije ne prestaju funkcionisati potpuno istovremeno. Mozak je izuzetno osjetljiv na nedostatak kisika, ali pojedini električni signali mogu se kratko registrovati i tokom faze naglog pogoršanja cirkulacije.
Upravo zbog toga istraživanja završnih moždanih procesa mogu doprinijeti boljem razumijevanju srčanog zastoja, gubitka svijesti i neuroloških promjena koje prate umiranje.
Autori studije istakli su da njihovi nalazi otvaraju dodatna pitanja o vremenskom odnosu prestanka srčane i moždane aktivnosti. Među širim temama koje se mogu razmatrati nalaze se i medicinski postupci povezani s utvrđivanjem smrti i doniranjem organa.
Ipak, ovakvo istraživanje samo po sebi ne mijenja postojeće medicinske kriterije za utvrđivanje smrti. Ti kriteriji zasnivaju se na jasno definisanim kliničkim postupcima, a ne na prisustvu ili odsustvu jedne vrste moždanih oscilacija.
Važno je naglasiti i ograničenja konkretnog slučaja. Pacijent je imao ozbiljnu traumatsku povredu mozga, krvarenje, oticanje moždanog tkiva i epileptične napade. Sva ta stanja mogla su uticati na električne signale koje su istraživači registrovali.
Uz to, tokom liječenja korišteni su lijekovi protiv epileptičnih napada, koji također mogu mijenjati moždanu aktivnost. Istraživači nisu imali ni odgovarajući zapis normalne moždane aktivnosti istog pacijenta prije razvoja ozbiljnih zdravstvenih komplikacija.
Zbog tih okolnosti nije moguće sa sigurnošću tvrditi da bi se isti obrasci pojavili kod drugih ljudi koji umiru od potpuno različitih uzroka.
Ranija eksperimentalna istraživanja na životinjama također su registrovala određene promjene moždane aktivnosti nakon srčanog zastoja. Sličnosti između tih nalaza i pojedinih obrazaca zabilježenih kod čovjeka dodatno su zainteresovale istraživače.
Međutim, rezultati dobijeni na životinjama ne mogu se automatski prenijeti na ljudsko subjektivno iskustvo. Posebno je teško istraživati svijest tokom umiranja jer se takva stanja ne mogu namjerno izazivati radi naučnih eksperimenata.
Upravo zato neplanirani medicinski zapisi imaju posebnu vrijednost. Oni pružaju rijetke podatke o procesima koji se inače ne mogu neposredno posmatrati, ali istovremeno nose brojna ograničenja koja proizlaze iz zdravstvenog stanja pacijenata.
Studija iz 2022. godine tako je postala važan doprinos proučavanju završne moždane aktivnosti, ali nije ponudila konačan odgovor na pitanje šta čovjek doživljava dok umire.
Ona je pokazala da se tokom prestanka vitalnih funkcija mogu registrovati složeni odnosi različitih moždanih frekvencija, uključujući obrasce koji su u drugim okolnostima povezani s kognitivnim procesima.
Za daljnje razumijevanje tih pojava neophodni su dodatni podaci, upoređivanje različitih pacijenata i pažljivo razmatranje okolnosti u kojima su snimanja nastala.
Posebno ostaje otvoreno pitanje da li zabilježeni signali predstavljaju posljednju organizovanu aktivnost nervnih mreža, reakciju moždanog tkiva na nedostatak kisika ili kombinaciju više procesa koji se odvijaju istovremeno.
Za porodice preminulih mogućnost posljednjeg prisjećanja lijepih uspomena može biti emotivno značajna. Za naučnike je, međutim, jednako važno zadržati jasnu granicu između onoga što je uređaj zaista izmjerio i onoga što tek treba istražiti.
