Visok nivo masnoće u krvi je sve češći zdravstveni problem sa kojim se suočavaju pripadnici svih generacija. Iako se misli da je povišen holesterol posljednica nezdrave prehrane koja je bogata mastima to nije jedini razlog. On može biti i nasljedan a uz to na njega utiče i naša jetra. U nastavku saznajte detalje.
Povišen holesterol nije samo posljedica hrane: genetika, jetra i životne navike zajedno određuju rizik
Povišen LDL holesterol ne javlja se samo kod ljudi koji jedu masnu hranu ili imaju višak kilograma. Na njegove vrijednosti utiču način prehrane, fizička aktivnost, tjelesna težina, pušenje, ali i genetika te način na koji organizam proizvodi i uklanja holesterol iz krvi. Gastroenterolog prof. dr Vojislav Perišić u svojim izjavama posebno naglašava ulogu jetre, pravilne prehrane i kretanja. Ipak, jednu često ponavljanu tvrdnju potrebno je precizirati: najveći dio holesterola koji je tijelu potreban proizvodi sam organizam, prvenstveno jetra, dok prehrana predstavlja drugi izvor. Upravo zato kod nekih osoba promjena jelovnika nije dovoljna i lijekovi za snižavanje LDL-a mogu biti važan dio zaštite od kardiovaskularnih bolesti.
Na prvi pogled djeluje paradoksalno. Nikada se nije toliko govorilo o pravilnoj prehrani, treningu, mršavljenju i preventivnim pregledima, a povišene masnoće u krvi i bolesti povezane s metaboličkim zdravljem i dalje predstavljaju čest problem.
Razlog je dijelom u tome što je holesterol mnogo složenija tema od jednostavne podjele hrane na „dobru“ i „lošu“. Čovjek može biti vitak i imati vrlo visok LDL, dok druga osoba s viškom kilograma ne mora imati iste vrijednosti. Porodična sklonost, metaboličko zdravlje i životne navike međusobno se prepliću, zbog čega isti jelovnik ne mora kod dvije osobe dati isti lipidni nalaz.
POZADINA
Holesterol je organizmu potreban za normalno funkcionisanje, ali dugotrajno povišene vrijednosti LDL holesterola povećavaju kardiovaskularni rizik. Jetra proizvodi holesterol potreban tijelu, dok dio dolazi iz namirnica životinjskog porijekla. Zato vrijednosti u krvi ne zavise samo od toga koliko holesterola pojedemo.
Jetra ima centralnu ulogu, ali priča nije samo u varenju masti
Profesor Perišić u razgovoru o lipidima naglašava upravo jetru i stvaranje LDL holesterola kao jedno od ključnih mjesta na koje treba obratiti pažnju.
„Suština je smanjiti sintezu lošeg holesterola u jetri. To može da se uradi na više načina. Ne samo nivo holesterola već i kvalitet života i naša dugovečnost mogu da se dovedu u ravnotežu balansiranom dijetom i ranim prepoznavanjem hiperholesterolemije.“
— prof. dr Vojislav Perišić
LDL se u svakodnevnom govoru naziva „lošim“ holesterolom zato što njegove visoke vrijednosti doprinose stvaranju naslaga u arterijama i povećavaju rizik od bolesti srca i krvnih sudova. Istovremeno, sam holesterol nije nepotrebna ili „otrovna“ supstanca – organizam ga koristi za izgradnju ćelija i stvaranje određenih hormona. Problem nastaje kada ga u cirkulaciji ima previše, posebno u obliku LDL čestica.
Profesor je u izvornom razgovoru problem povezao i s varenjem masti:
„Jedan broj ljudi, a to nije mali procenat, ne adaptira svoj set žučnih soli na efikasno varenje i ne može da svari ono što smo uneli, posebno ako su u pitanju dodatne kalorije koje se deponuju u jetru u vidu masti.“
— prof. dr Vojislav Perišić
Masna jetra, danas često označavana kao metabolička disfunkcija povezana sa steatotičnom bolešću jetre, jeste povezana s metaboličkim faktorima, viškom energije, tjelesnom težinom i drugim poremećajima. Međutim, nije precizno svesti njen nastanak samo na nemogućnost „varenja masti“. Zdravstvene preporuke naglašavaju ukupnu metaboličku sliku, zdravu prehranu, tjelesnu težinu i fizičku aktivnost.
Zašto pravilna prehrana nekada nije dovoljna
Jedna od važnih poruka jeste da povišene vrijednosti holesterola ne znače automatski da osoba godinama jede „pogrešno“. Genetski faktori kod nekih ljudi toliko snažno utiču na LDL da pravilna prehrana i redovna fizička aktivnost, iako veoma važne, nisu dovoljne da vrijednosti dovedu u poželjan raspon.
To se posebno jasno vidi kod porodične hiperholesterolemije. Riječ je o nasljednom poremećaju kod kojeg je LDL izrazito povišen zbog genetskih promjena koje utiču na regulaciju i uklanjanje holesterola iz krvi. CDC navodi da su zdrave navike kod takvih osoba važne, ali često nisu dovoljne, pa su lijekovi poput statina potrebni za kontrolu LDL-a i smanjenje rizika.
Profesor Perišić u izvornom tekstu govori i o ljudima kod kojih se masna jetra može pojaviti uprkos prehrani koju smatraju normalnom.
„Imamo i ljude koji na normalnoj ishrani imaju masnu jetru. Ako pokušamo da smanjimo holesterol i trigliceride dijetetsko-higijenskim režimom i lekovima, možemo da ga smanjimo samo za oko 30 procenata. Ostalo ne možemo.“
— prof. dr Vojislav Perišić
Koliko će određena osoba odgovoriti na promjene životnog stila ili terapiju zavisi od njenog početnog rizika, genetike, vrijednosti lipida, drugih bolesti i vrste liječenja. Zbog toga nije moguće univerzalno tvrditi da se kod svakoga dijetom i lijekovima može postići samo određeni procenat smanjenja. Savremeno liječenje prilagođava se individualnom kardiovaskularnom riziku.
VAŽNO POJAŠNJENJE: U izvornom razgovoru navedena je rečenica: „Do 70 odsto holesterola dolazi iz hrane u krvi, a ostatak je endogena sinteza holesterola“. Tu tvrdnju ne treba prenositi kao potvrđenu medicinsku činjenicu. Američko udruženje za srce navodi da jetra proizvodi sav holesterol koji je tijelu potreban, dok dodatni holesterol dolazi iz hrane životinjskog porijekla.
Kada lijekovi postaju važan dio zaštite krvnih sudova
Promjena načina života ostaje jedan od temelja upravljanja povišenim holesterolom. Ishrana s manje zasićenih i trans masti, redovna fizička aktivnost, prestanak pušenja i održavanje odgovarajuće tjelesne težine mogu pomoći u smanjenju rizika. Ipak, činjenica da je osoba promijenila navike ne znači da lijek više nikada neće biti potreban.
Profesor Perišić tu potrebu u izvornom tekstu opisuje vrlo kategorično:
„Bez lekova krvni sudovi ne mogu da se sačuvaju ukoliko su vrednosti hronično povišene.“
— prof. dr Vojislav Perišić
U praksi odluka o lijekovima ne zasniva se samo na jednoj vrijednosti ukupnog holesterola. Ljekar razmatra LDL, godine, krvni pritisak, dijabetes, pušenje, postojeće kardiovaskularne bolesti, porodičnu historiju i druge faktore. Kod porodične hiperholesterolemije lijekovi su često neophodni upravo zato što sam stil života obično ne može dovoljno sniziti LDL.
Zato nije dobro ni samostalno započinjati niti prekidati statin ili drugi lijek na osnovu savjeta pronađenog na internetu. Terapija se određuje prema individualnom riziku i rezultatima laboratorijskih analiza.
ŠIRA SLIKA
Visok LDL nije problem rezervisan za osobe s viškom kilograma. Porodična hiperholesterolemija može dovesti do izrazito visokih vrijednosti i kod mladih, vitkih i fizički aktivnih ljudi. Upravo zato porodična historija ranih srčanih bolesti i visokog LDL-a predstavlja važan podatak koji treba podijeliti s ljekarom.
Kretanje pomaže, ali nije potrebno obećavati čudesan broj kilometara
Profesor Perišić snažno naglašava fizičku aktivnost i umjerenost u prehrani:
„Radite, trošite energiju, hodajte, vežbajte, pokušajte da trošite više kalorija nego što unesete. Budite umereni u hrani i neka tu bude što više voća i povrća, kao i što više sveže hrane. Izbegavajte prerađenu, masnu, prženu i pohovanu hranu. Kretanje! U kretanju je ključ razbijanja masti u jetri.“
— prof. dr Vojislav Perišić
Osnovna poruka o važnosti fizičke aktivnosti uklapa se u savremene preporuke. NIDDK navodi da fizička aktivnost može biti korisna kod masne jetre čak i kada ne dođe do gubitka tjelesne težine, dok kod osoba s viškom kilograma postepeno mršavljenje može smanjiti količinu masti u jetri.
Ipak, tvrdnju da bi svakodnevno hodanje tačno osam kilometara „sagorjelo sve masnoće iz jetre“ ne treba tumačiti doslovno niti kao garantovan medicinski rezultat. Efekat fizičke aktivnosti zavisi od intenziteta, trajanja, ukupne prehrane, tjelesne težine i zdravstvenog stanja pojedinca. Ne postoji jedna kilometraža koja svim odraslim ljudima garantuje potpuno uklanjanje masnoće iz jetre.
Profesorovu poruku zato je korisnije razumjeti u širem smislu: redovno hodanje i druge vrste kretanja predstavljaju važan dio metaboličkog zdravlja. Osoba koja je dugo neaktivna ne mora odmah početi hodati osam kilometara dnevno da bi imala korist. Održiv nivo aktivnosti koji se postepeno povećava mnogo je praktičniji od cilja koji se nakon nekoliko dana napusti.
Ista logika vrijedi i za prehranu. Voće, povrće, cjelovite namirnice i zamjena zasićenih i trans masti nezasićenim mastima mogu biti dio prehrane koja podržava zdravlje srca i jetre. Nije potrebno svu masnoću izbaciti iz jelovnika – važna je i vrsta masti koja se jede.
Povišen holesterol zato nije korisno posmatrati kao kaznu za jednu lošu namirnicu ili nedovoljno hodanja. Kod nekoga će veći uticaj imati prehrana i tjelesna težina, kod drugoga nasljedni faktori, dok će kod treće osobe postojati kombinacija više različitih rizika.
Najpraktičniji prvi korak jeste znati vlastite vrijednosti. Visok holesterol često nema simptome, pa se može otkriti jednostavnim lipidnim nalazom. Tek kada se znaju LDL, HDL, trigliceridi i ostali relevantni podaci, moguće je s ljekarom napraviti razuman plan.
Za jednu osobu taj plan može značiti prvenstveno promjene prehrane i više kretanja. Za drugu će uz iste navike biti potrebna i terapija. Kod nekoga s izrazito visokim LDL-om i porodičnom historijom ranih srčanih bolesti može biti potrebno razmišljati i o porodičnoj hiperholesterolemiji.
Najvažnije je ne tražiti jedno univerzalno objašnjenje. Jetra, genetika, prehrana, kretanje i drugi metabolički faktori zajedno određuju mnogo složeniju sliku. Upravo zato najbolji rezultat obično ne dolazi od jednog „čudesnog“ pravila, nego od kombinacije pravilne prehrane, fizičke aktivnosti, redovnih kontrola i, kada je potrebno, odgovarajuće terapije.
Tekst je informativnog karaktera i nije zamjena za individualni medicinski savjet. Osobe s povišenim LDL holesterolom, trigliceridima, masnom jetrom ili porodičnom historijom ranih kardiovaskularnih bolesti trebaju razgovarati s ljekarom o laboratorijskim kontrolama, životnim navikama i potrebi za terapijom. Propisane lijekove ne treba prekidati ili mijenjati bez dogovora sa zdravstvenim stručnjakom.
“`
