U posljednje vrijeme je sve veći broj rasprava o tome šta konkretno privlači muškarce i žene. Naime interesantna je činjenica da u prostoriji punoj ljudi mi primjetimo samo jednu prema kojoj osjetimo privlačnost. Naravno da je prvo što vidimo njen fizički izgled ali prema mišljenju uglednog psihologa on nije presudan.

Labkovski o osobini koja mijenja način na koji vas drugi doživljavaju: nije stvar samo u izgledu

Kada ljudi razmišljaju o privlačnosti, pažnja se često prvo usmjeri na izgled, odjeću, frizuru i način na koji neko ostavlja prvi utisak. Međutim, u pristupu koji se povezuje s ruskim psihologom Mihailom Labkovskim naglasak se mnogo češće stavlja na nešto dublje — odnos koji čovjek ima prema samome sebi. Osoba koja ne zavisi u potpunosti od tuđeg odobravanja, zna postaviti granice i ne pokušava neprestano dokazivati vlastitu vrijednost često ostavlja snažniji utisak od nekoga ko svu energiju ulaže u to da se dopadne drugima.

Fizički izgled nesumnjivo može uticati na prvi susret. Način odijevanja, njegovanost, govor tijela i stil predstavljanja mogu privući pažnju i stvoriti određenu sliku o osobi prije nego što ona uopšte mnogo progovori.

Ipak, nakon što početni utisak prođe, mnogo važnije postaje ono što nije moguće održavati samo spoljašnjim izgledom. Tada se vidi koliko je osoba sigurna u vlastite odluke, kako reaguje kada se neko ne slaže s njom, može li podnijeti kritiku i koliko joj je potrebno da drugi stalno potvrđuju da je dovoljno dobra.

Upravo takve osobine s vremenom oblikuju kvalitet odnosa mnogo više od savršeno odabrane odjeće ili pažljivo pripremljene slike koju pokazujemo drugima.

Kada cijeli život postane pokušaj da se nekome dopadnemo

Potreba za tuđim odobravanjem sama po sebi nije neobična. Većini ljudi prija kompliment, podrška ili osjećaj da su prihvaćeni. Problem se pojavljuje onda kada reakcije drugih postanu glavni način na koji osoba procjenjuje vlastitu vrijednost.

Tada kompliment može nakratko podići raspoloženje, dok jedna kritika, ignorisanje ili odsustvo očekivane pažnje može izazvati nesigurnost koja traje mnogo duže nego što sama situacija opravdava.

Takav obrazac postepeno može uticati i na svakodnevne izbore. Osoba više ne bira odjeću zato što se u njoj osjeća dobro, već zato što očekuje da će se nekome dopasti. Ne bira društvo prema tome kako se uz te ljude osjeća, nego prema tome koliko joj njihova pažnja daje osjećaj vrijednosti.

Vremenom postaje sve teže razlikovati vlastite želje od onoga što se radi samo da bi se zadovoljila očekivanja okoline.

U ljubavnim odnosima taj problem može postati posebno izražen. Kada je najveći strah izgubiti partnerovu pažnju, čovjek može početi prelaziti preko ponašanja koje mu ne odgovara, prešutjeti ono što ga povređuje ili pristajati na kompromise koji zapravo više liče na odricanje od vlastitih granica.

Izgled može privući pažnju, ali karakter odlučuje šta ostaje nakon toga

Savremena kultura svakodnevno šalje poruke o tome kako bi osoba trebala izgledati da bi bila poželjna. Posebno su žene izložene savjetima o odjeći, njezi, tjelesnom izgledu, frizuri i načinu na koji bi trebale ostaviti što bolji prvi utisak.

Nema ničeg pogrešnog u tome da se čovjek želi njegovati ili lijepo obući. Problem nastaje tek kada spoljašnji izgled postane glavno mjerilo vlastite vrijednosti.

U takvoj situaciji godine, promjene tijela ili poređenje s drugim ljudima lako postaju izvor nezadovoljstva. Ako osoba vjeruje da vrijedi samo dok izgleda na određeni način, tada svaka promjena može početi djelovati kao gubitak nečega mnogo većeg od fizičkog izgleda.

Pristup koji se povezuje s Labkovskim stavlja veći naglasak na unutrašnju stabilnost, autentičnost i sposobnost čovjeka da bude svoj bez stalnog traženja potvrde izvana.

Takve osobine u dužem odnosu postaju mnogo važnije. Partner s vremenom više ne posmatra samo izgled nego upoznaje način razmišljanja, reakcije, vrijednosti, navike i granice druge osobe.

Prvi utisak može otvoriti vrata, ali rijetko sam može održati odnos.

 

Način na koji vidimo sebe utiče i na to koga biramo

Kada čovjek nema stabilan osjećaj vlastite vrijednosti, partner lako može dobiti ulogu koju nijedna osoba dugoročno ne može nositi. Njegova pažnja postaje dokaz da vrijedimo, dok hladniji dan, neslaganje ili distanca mogu odmah otvoriti sumnju da nešto s nama nije u redu.

Tada se pojavljuje stalna potreba za provjeravanjem odnosa. Pitanja poput „voliš li me još“, „jesam li ti dovoljna“ ili „zašto se danas ponašaš drugačije“ mogu postati način na koji osoba pokušava kratkotrajno smiriti nesigurnost.

Problem je što takvo uvjeravanje obično traje kratko. Čim se pojavi nova situacija, javlja se ista potreba za potvrdom.

Kada postoji stabilniji odnos prema sebi, partner prestaje biti neko ko treba dokazati našu vrijednost. Postaje osoba s kojom želimo graditi život, ali bez ideje da bez njegove pažnje gubimo ono što jesmo.

Takav odnos ostavlja više prostora za ravnopravnost. Niko ne mora stalno spašavati drugoga od nesigurnosti niti dokazivati ljubav svakog dana na isti način.

Strah od samoće može nas zadržati u pogrešnim odnosima

Još jedna važna tema povezana sa samopoštovanjem jeste odnos prema samoći. Osoba koja vjeruje da mora imati partnera kako bi se osjećala vrijedno može mnogo lakše pristati na odnos koji joj zapravo ne odgovara.

Tada prekid ne znači samo gubitak određene osobe. Može izgledati kao potvrda straha da više niko neće doći, da je propuštena posljednja prilika ili da je bolje ostati u lošem odnosu nego biti sam.

Upravo takva uvjerenja mogu ljude dugo zadržavati tamo gdje nisu sretni.

Emocionalna stabilnost omogućava drugačiji pristup. Umjesto da svako novo poznanstvo odmah dobije ogromno značenje, čovjek može dopustiti sebi vrijeme da nekoga upozna i vidi odgovara li mu taj odnos.

Privlačnost tada ne mora odmah postati velika ljubavna priča, a tuđa pažnja ne mora određivati raspoloženje za cijeli dan.

Strpljenje u ovom slučaju ne znači sjediti i čekati da se pojavi idealna osoba. Znači ne forsirati vezu samo zato što se bojimo da možda neće doći druga prilika.

Samopouzdanje nije život bez nesigurnosti

Često se stvara pogrešna slika da samouvjerena osoba nikada ne sumnja u sebe, ne osjeća strah i uvijek tačno zna šta želi. U stvarnosti takva osoba gotovo da ne postoji.

I ljudi koji imaju zdrav osjećaj vlastite vrijednosti mogu biti nesigurni pred važan razgovor, osjećati strah od odbijanja ili tražiti podršku kada prolaze kroz težak period.

Razlika je u tome što jedna neprijatna situacija ne određuje njihov cjelokupni pogled na sebe.

Mogu napraviti grešku bez zaključka da su potpuno nesposobni. Mogu biti odbijeni bez uvjerenja da nikome nikada neće biti dovoljno dobri. Mogu čuti kritiku i razmisliti o njoj bez osjećaja da je time ugrožena njihova vrijednost kao osobe.

Upravo ta sposobnost prihvatanja vlastitih mana i vrlina može djelovati privlačno jer smanjuje potrebu za glumom i stalnim održavanjem savršene slike.

Kada neko ne mora neprestano impresionirati, i ljudi oko njega dobijaju više prostora da budu opušteniji.

Odbijanje boli, ali ne mora postati presuda o vlastitoj vrijednosti

Jedan od jasnijih pokazatelja odnosa prema sebi vidi se upravo u trenutku kada stvari ne idu kako smo željeli. Odbijanje može biti neprijatno bez obzira na nivo samopouzdanja.

Ali postoji velika razlika između rečenice „žao mi je što ovo nije uspjelo“ i zaključka „ako me ova osoba nije izabrala, sa mnom nešto nije u redu“.

Prvi osjećaj prihvata bol konkretne situacije. Drugi od jednog iskustva pravi presudu o cijeloj ličnosti.

Stabilnije samopoštovanje pomaže upravo u toj razlici. Ne uklanja tugu, ali sprečava da svaki neuspjeli odnos postane razlog za rušenje vlastitog identiteta.

Isto vrijedi i za poređenje s drugim ljudima. Ako se stalno pitamo ko je ljepši, uspješniji, zanimljiviji ili poželjniji, gotovo uvijek ćemo pronaći osobu prema kojoj se možemo osjećati nedovoljno dobro.

Mnogo održiviji pristup jeste vratiti pažnju na vlastite vrijednosti, ciljeve i život koji želimo graditi.

Granice postaju jasnije kada prestane strah da ćemo nekoga izgubiti

Zdraviji odnos prema sebi mijenja i sposobnost postavljanja granica. Kada čovjek vjeruje da mora zadržati odnos po svaku cijenu, riječ „ne“ postaje mnogo teža.

Tada se lako toleriraju ponašanja koja bole, opravdavaju postupci koji se ponavljaju ili se ostaje u odnosu u kojem se poštovanje stalno smanjuje.

Kada vlastita vrijednost ne zavisi od toga hoće li nas određena osoba zadržati, granice postaju mnogo jasnije.

Možemo reći da nam nešto ne odgovara. Možemo prekinuti odnos u kojem se stalno osjećamo poniženo. Možemo prihvatiti da dvije osobe jednostavno nisu dobar izbor jedna za drugu bez potrebe da zbog toga bilo ko bude proglašen poraženim.

Upravo zbog toga priča o samopoštovanju ima mnogo šire značenje od pitanja kako postati privlačniji.

Ono utiče na izbor partnera, toleranciju prema lošem ponašanju, reakciju na odbijanje i način na koji donosimo odluke o vlastitom životu.

Izgled će gotovo uvijek imati određenu ulogu u prvom utisku. Ljudi vide lice, odjeću i način držanja prije nego što upoznaju karakter. Međutim, dugoročno se odnos gradi na mnogo drugačijim stvarima.

Ostaje način na koji razgovaramo, koliko poštujemo sebe i druge, možemo li priznati grešku i koliko smo sposobni biti autentični bez stalnog prilagođavanja tuđim očekivanjima.

Upravo tu poruka koja se povezuje s Labkovskim dobija najveći smisao. Kada osoba prestane svoju vrijednost stalno tražiti u tuđim reakcijama, mijenja se mnogo više od načina na koji je drugi doživljavaju.

Mijenja se ono što prihvata, koga bira, kada odlazi i koliko slobodno može biti ono što zaista jeste.

A možda upravo u tome i leži jedan od najvažnijih oblika privlačnosti — ne u pokušaju da se svima dopadnemo, nego u sposobnosti da ne izgubimo sebe dok gradimo bliskost s nekim drugim.

“`