Kada čovjek ostari i postane bespomoćan to jednako teško pada i njemu samome ali i njegovim najbližima. Mnogi od njih imaju već odraslu djecu koji imaju svoje porodice i poslove i ne  mogu da se brinu o njima. Jedno od riješenja je i dom za starije osobe ali mnogi to ne žele kao što je slučaj sa čovjekom iz naše priče.

Poslala je oca u dom misleći da mu pruža bolji život, a jedna njegova rečenica slomila joj je srce

Odluka da se stariji roditelj smjesti u dom za mnoge porodice jedna je od najtežih životnih odluka. Ružica je vjerovala da će svom ocu tako osigurati sigurnost, medicinsku pomoć i društvo koje mu više nije mogla pružiti sama, ali nije očekivala da će upravo taj potez duboko promijeniti njihov odnos.

Nakon smrti supruge, Ružičin otac ostao je sam u stanu u kojem je proveo veliki dio života. Osim tuge zbog gubitka žene s kojom je dijelio godine, suočio se i sa zdravstvenim problemima zbog kojih mu je bila potrebna svakodnevna pomoć i posebna njega.

Ružica nije željela da njen otac bude zapostavljen. Iako je porodica imala mogućnost angažovati osobu koja bi mu pomagala u kući, ubrzo je shvatila da najveći problem nije bila samo fizička briga, nego osjećaj samoće koji je postajao sve izraženiji.

POZADINA DOGAĐAJA

Period nakon majčine smrti za Ružicu je bio posebno težak. Prisjećala se trenutka kada je prvi put ušla u očev stan poslije sahrane i vidjela prizor koji joj se duboko urezao u pamćenje. Namještaj je ostao isti, prostor je izgledao poznato, ali je nedostajala osoba koja je decenijama bila dio tog doma.

Tada se promijenila i njena uloga u očevom životu. Više nije bila samo kćerka koja dolazi u posjetu, već osoba koja je morala organizovati njegovu svakodnevnicu, razmišljati o njegovom zdravlju i donositi odluke koje nisu bile jednostavne.

Iako su živjeli veoma blizu jedno drugom, nekoliko minuta hoda udaljeni, svakodnevne obaveze često su predstavljale prepreku. Svako je imao svoj posao, porodicu i probleme, a Ružica je imala osjećaj da njen otac sve češće ostaje onaj koji čeka nečiji dolazak.

Razmišljali su o mogućnosti da angažuju nekoga ko bi kuhao, pomagao mu i vodio računa o njegovim potrebama. Međutim, Ružica je osjećala da takvo rješenje ne bi uklonilo ono što je njenog oca najviše boljelo.

Kako je sama opisala, osoba koja bi dolazila nekoliko sati dnevno mogla bi obaviti potrebne poslove, ali bi nakon odlaska njen otac ponovo ostajao sam sa svojim mislima.

ČOVJEK KOJI NIJE ŽELIO PRIZNATI DA MU JE TEŠKO

Bolest je dodatno promijenila očev život. Zdravstveni problem sa stomom nije bio samo fizička poteškoća, već i veliki udarac za čovjeka koji je cijeli život bio samostalan i navikao da se brine o sebi.

Ružica je primjećivala da mu najteže pada činjenica da više ne može živjeti kao prije. Bio je ponosan čovjek i teško mu je prihvatiti da mu neko mora pomagati u stvarima koje je ranije sam obavljao.

Često je pokušavao umanjiti svoje probleme. Kada bi mu rekla da će doći, znao joj je govoriti da ne mora dolaziti svaki dan i da ima svoj život. Međutim, ona je osjećala da iza tih riječi stoji pokušaj da sakrije vlastitu usamljenost.

Taj razgovor ostao joj je posebno u sjećanju. Tada je shvatila da čovjeku koji ostari često nisu najvažnije samo praktične stvari, već osjećaj prisutnosti, blizine i običnih svakodnevnih trenutaka.

Upravo zbog toga odluka o domu nije bila jednostavna. Ružica nije željela udaljiti oca od sebe, već pronaći mjesto gdje će imati stalnu pomoć i više društva nego što mu je ona mogla pružiti.

ODLUKA KOJA JE PROMIJENILA NJIHOV ODNOS

Kada je prvi put spomenula mogućnost doma za starije osobe, njen otac nije želio ni razgovarati o tome. Njegov odgovor bio je kratak i jasan – nije želio otići iz svog doma.

Ružica je pokušavala objasniti da bi tamo imao medicinsku pomoć i ljude koji bi bili uz njega kada porodica ne može doći. Ipak, svaki razgovor o toj temi završavao bi šutnjom ili promjenom teme.

Priznaje da je u jednom trenutku morala emocionalno napraviti distancu kako bi uopće mogla donijeti odluku. Smatrala je da bi, kada bi stalno gledala njegovu tugu, odustala od svega.

Međutim, ono što je njoj bio način da izdrži težak period, njen otac je doživio drugačije. Osjećao se povrijeđeno i kao da je izgubio dio kontrole nad vlastitim životom.

STAN KOJI JE ZA NJEGA BIO MNOGO VIŠE OD ZIDOVA

Nakon preseljenja u dom pojavilo se još jedno teško pitanje – šta uraditi sa trosobnim stanom u kojem je njen otac živio godinama. U isto vrijeme, Ružičini svekar i svekrva živjeli su kao podstanari, pa je odlučila da se oni presele u taj stan.

U njenoj glavi to je izgledalo kao najbolje rješenje. Otac bi imao sigurnu brigu, a članovi porodice bi dobili stabilniji smještaj. Međutim, kasnije je shvatila da njenom ocu taj prostor nije predstavljao samo nekretninu.

Za njega je to bio dom u kojem je proveo život sa suprugom, mjesto gdje je odgajao dijete i stvarao porodične uspomene. Gubitak tog prostora vjerovatno je doživio mnogo dublje nego što je Ružica tada mogla razumjeti.

Najbolniji trenutak dogodio se tokom jedne posjete domu. Kada je njegovateljica rekla da ga traži kćerka, Ružica je očekivala da će joj se obradovati. Umjesto toga, čula je riječi koje nije mogla zaboraviti.

Ta rečenica ju je duboko povrijedila. Pitala se da li je njen otac to rekao iz ljutnje, tuge ili osjećaja izdaje. Noćima je razmišljala da li je mogla pronaći drugačiji put i da li je mogla provoditi više vremena s njim.

Ipak, kaže da nikada nije prestala voljeti svog oca. Vjerovala je da iza njegovih riječi nije stajao nedostatak ljubavi, već povrijeđen čovjek koji se teško nosio s promjenama koje su mu se dogodile.

Njena priča ostaje podsjetnik na težinu odluka koje porodice donose kada starost, bolest i samoća postanu dio svakodnevice. Ponekad ono što jedna osoba vidi kao čin brige, druga može doživjeti kao gubitak, posebno kada su u pitanju dom, uspomene i osjećaj pripadnosti.