Biti roditelj i odgajati djwecu je jako teško i zahtijevno a mnogi i nesvjesno griješe u nekim stvarima. Različito se odnose prema muškoj i ženskoj djeci a u nastavku saznajte više.
Unatoč tome što živimo u suvremenom društvu koje se neprestano mijenja, i dalje postoje duboko ukorijenjena uvjerenja o tome kako treba odgajati dječake. Mnogi roditelji i danas smatraju da dječaci moraju biti strogi prema sebi, da ne smiju pokazivati emocije i da od malih nogu trebaju učiti kako biti jaki. Rečenice poput “Dječaci ne plaču” ili “Moraš biti muškarac” i dalje su česte u mnogim obiteljima, prenoseći se s generacije na generaciju kao dio tradicionalnog odgoja.
Međutim, suvremena psihološka i neuropsihološka istraživanja upozoravaju da ovakav pristup može imati ozbiljne posljedice po emocionalni razvoj djeteta. Dječacima nije potrebno manje ljubavi i pažnje nego djevojčicama – naprotiv, u određenim fazama razvoja trebaju čak i više nježnosti, podrške i razumijevanja.
Neuropsiholog Alan Šor bavio se razvojem mozga kod djece i otkrio da se desna hemisfera, zadužena za emocije, socijalne odnose i kontrolu stresa, kod dječaka razvija sporije nego kod djevojčica. Zbog toga dječaci u ranom djetinjstvu često teže podnose stresne situacije, osjetljiviji su na promjene u okolini, glasne zvukove ili izostanak bliskosti s roditeljima. To ne znači da su slabiji, već da im treba drugačija emocionalna podrška.
- Strogi odgoj, kažnjavanje bez razgovora i uskraćivanje emocija mogu negativno utjecati na razvoj samopouzdanja i emocionalne stabilnosti. Dijete koje odrasta uz stalan pritisak da mora biti čvrsto nauči potiskivati svoja osjećanja, što se kasnije može manifestirati kroz anksioznost, nesigurnost, probleme u komunikaciji ili agresivno ponašanje.
Jedan od najvažnijih čimbenika za zdrav razvoj jest odnos s roditeljima, osobito u prvim godinama života. Toplina, pažnja i osjećaj sigurnosti pomažu djetetu da razvije povjerenje prema svijetu. Kod dječaka je emocionalna povezanost s majkom i ocem iznimno važna. Kada roditelji reagiraju smireno, pokazuju razumijevanje i pružaju podršku, dijete lakše razvija samokontrolu i osjećaj sigurnosti. Nasuprot tome, stalna kritika, vikanje ili ignoriranje emocija izazivaju osjećaj odbačenosti i straha.
Mnogi roditelji vjeruju da će dijete postati razmaženo ako mu pokazuju previše nježnosti. No stručnjaci ističu da ljubav i pažnja ne kvare dijete – naprotiv, dijete koje odrasta uz dovoljno podrške postaje stabilnija, sigurnija i emocionalno zrelija osoba.
Plač je prirodan način izražavanja emocija. Kada dijete plače, pokazuje da je uplašeno, tužno, povrijeđeno ili da mu treba utjeha. Problem nastaje kada se dječacima od malena govori da ne smiju plakati jer je to slabost. Takve poruke dovode do toga da dijete uči skrivati emocije umjesto da ih zdravo izražava. Kasnije to otežava komunikaciju i stvaranje kvalitetnih odnosa. Umjesto rečenice “Prestani plakati”, korisnije je reći: “Razumijem da si tužan” ili “Hajde da porazgovaramo o tome što te muči”.
Prva godina života posebno je važna za razvoj mozga i emocionalne stabilnosti. Alan Šor naglašava da bebe ne bi smjele biti dugo odvojene od majke odmah nakon rođenja, jer takvo razdvajanje izaziva visok stres, osobito kod dječaka. Dugotrajni stres povećava razinu kortizola, što može negativno utjecati na razvoj mozga. Zato stručnjaci preporučuju što više bliskosti u prvim mjesecima života – dodir, zagrljaji, maženje i smiren glas roditelja pomažu djetetu da se osjeća sigurno i voljeno.
Roditeljima se savjetuje da provode dovoljno vremena s djetetom, izbjegavaju pretjeranu strogoću i vikanje te podstiču dječake da slobodno izražavaju emocije bez srama. Zagrljaji, pohvale i podrška imaju velik utjecaj na razvoj samopouzdanja. Suvremena istraživanja sve više potvrđuju da snaga djeteta ne dolazi iz potiskivanja emocija, već iz osjećaja sigurnosti, ljubavi i podrške koju dobiva tijekom odrastanja.
