Danas se prisjećamo Marinka Rokvića poznatog pjevača narodne muzike koji je preminuo od opake bolesti. Njegova supruga Slavica je otkrila šta je tažio da mu obeća na samrti.
Priču o Slavici Rokvić i njezinu pokojnom partneru Marinku mnogi su zapamtili po emocijama koje je izazvala. No ono što je Slavica nedavno podijelila s javnošću nije bila samo još jedna ljubavna priča sa sretnim ili tužnim završetkom. Bila je to priča o obećanju, o riječi koja se ne zaboravlja ni nakon što osoba koju voliš više nije tu.
- Marinko je, svjestan da mu je vrijeme ograničeno, izgovorio nekoliko posljednjih želja. Među njima je bila i jedna koja se ticala njegova sina izvanbračnog sina. Zatražio je od Slavice da se pobrine za tog mladića, da bude uz njega i da ga ne ostavi. Nije tražio puno. Tražio je ono što je njemu bilo najvažnije mir za sinom kojeg nije mogao čuvati sam.
Slavica nije oklijevala. U tom trenutku nije razmišljala o tome što će drugi reći, nije razmišljala o tome hoće li je razumjeti. Znala je da je to obećanje koje mora ispuniti. Kad je Marinko preminuo, mnogi su očekivali da će se Slavica povući, da će nastaviti svoj život i ostaviti prošlost iza sebe. No ona je učinila suprotno. Nije prekinula kontakt s njegovim sinom. Nije se udaljila. Bila je tu i kad je bilo teško, i kad nije bilo lako. Pomagala mu je, pružala podršku i na mnogo načina pokazala da riječi koje je dala nisu bile puka formalnost.
Njezin odnos prema tom mladiću nije bio uvjetovan ničim. Nije ga voljela zato što je morala. Voljela ga je zato što je to bilo jedino ispravno. Iako nije bio njezin sin, odnos koji su izgradili postao je istinski, topao i pun međusobnog poštovanja. S vremenom je i sam Damir, kako se sin zove, progovorio o Slavici. Njegove riječi nisu bile uobičajene zahvale. Govorio je o ženi koja mu je postala više od očeve partnerice. Govorio je o osobi na koju se može osloniti kad mu je najteže, o nekome tko nije pobjegao kad je trebalo ostati.
Ova priča odjeknula je daleko izvan granica koje su očekivali. Mnoge je dirnula sama ideja da ljubav može nadživjeti smrt, ne kao uspomena, nego kao aktivan čin brige i odgovornosti. Slavica nije pričala o velikoj patnji niti o herojstvu. Jednostavno je rekla obećala sam i ispunila sam. I u toj jednostavnosti leži sva težina. Nije bilo drame, nije bilo samopromocije. Bilo je samo dostojanstvo i dosljednost.
Njena priča postala je simbol nade za mnoge koji su izgubili voljene. Pokazala je da se veze ne prekidaju smrću one osobe. One se nastavljaju kroz postupke onih koji ostanu. Slavica je mogla otići, mogla se praviti da to obećanje nije ni dala. Umjesto toga, uzela je tuđe dijete pod svoje okrilje bez imalo dvoumljenja. Na kraju, njezina priča nije samo o ljubavi između muškarca i žene.
Ona je o ljubavi koja prerasta u odgovornost i o odgovornosti koja prerasta u obitelj. Nisu ih povezivale krvne veze. Povezivalo ih je obećanje i poštovanje prema čovjeku koji više nije mogao govoriti. A Slavica je svojom tišinom i svojim djelima pokazala da mu je vjeran i nakon što je otišao. To nije mala stvar. To je ono što rijetki razumiju, a još rjeđi žive.
