Odlazak kod doktora nije nikada prijatan jer on obično znači da smo bolesni i da nam je potrebna pomoć. U našoj današnjoj priči je jedna mladi doktor bio jako bezobrazan i arogantan prema pacijentu.
Hodnici Gradske poliklinike bili su pretrpani kao košnica. Miris ustajalog zraka, joda i ljudskog znoja uvlačio se u pore. Ljudi su stajali naslonjeni na zidove, sjedili jedni drugima u krilu, nervozno gužvajući upute i zdravstvene knjižice. Svi su čekali ispred ordinacije broj četiri, gdje je radio doktor Bojan. On je bio mlad specijalist, tek postavljen na tu poziciju. Bio je stručan, ali ga je pratio glas da je arogantan i da pacijente dijeli na bitne i nebitne. Nosio je besprijekorno bijeli mantil, skupi sat na ruci i uvijek je gledao ljude preko naočala, s visine.
U ćošku čekaonice, na jednoj rasklimatanoj stolici, sjedio je djed Milovan. Došao je prvim autobusom iz sela, prešavši pedeset kilometara da bi ga doktor pregledao zbog bolova u prsima. Milovan je bio pravi seljak – na nogama je imao teške, blatnjave cipele, hlače od grubog sukna i stari sako koji je mirisao na duhan i štalu. U rukama je stiskao plastičnu vrećicu s dokumentima. Šutio je i čekao svoj red već četiri sata, ne buneći se kada bi sestra prozvala nekog mlađeg prije njega.
Konačno, sestra Ana je izašla na vrata i prozvala Milovana Petrovića. On je teškom mukom ustao, oslanjajući se na štap, i polako ušao u ordinaciju. Čim je kročio unutra, doktor Bojan je napravio grimasu, prekrio je nos rukom i teatralno ustao da otvori prozor. Povišenim glasom upitao je čovjeka je li čuo za sapun i vodu, rekavši da ovdje liječe ljude, a ne dezinficiraju štale, te da ga ne može pregledati kad se osjeća na ovce. Milovan je zastao, pocrvenjevši ispod sijede brade, i spustio pogled na svoje cipele. Izvinio se doktoru, objasnivši da je ustao u četiri ujutro da namiri stoku prije polaska, da je autobus bio zagušljiv, a i staro odijelo.
- .Bojan ga je drsko prekinuo, rekavši da ga ne zanima njegov raspored, te da izađe napolje, opere se i izluftira pola sata prije nego što uopće razmisli hoće li ga primiti. U tom trenutku vrata ordinacije su se naglo otvorila bez kucanja. Ušao je krupan čovjek u skupom odijelu, sa zlatnim lancem oko vrata i ključevima od BMW-a u ruci – lokalni biznismen kojeg su svi znali. Bahato je rekao doktoru da žuri, da ima ručak i da mu samo brzinski potpiše uputnicu, ne obazirući se na starca. Bojan se istog trena promijenio – osmijeh mu se razvukao od uha do uha.
Ljubazno je pozvao gospodina Kostića da sjedne, rekavši da će odmah to riješiti. Zatim se okrenuo prema Milovanu i ledenim glasom rekao mu neka izlazi i oslobađa prostor za gospodu. Sestra Ana je pokušala intervenirati, rekavši da djed čeka od sedam ujutro, ali Bojan ju je ušutkao, podsjetivši je tko je prioritet.
Milovan je stegao svoj štap, usne su mu zadrhtale, ali nije rekao ništa – dostojanstvo mu nije dopuštalo da se svađa. Okrenuo se i polako, vukući bolnu nogu, izašao iz ordinacije. Vrata su se zalupila za njim, a iznutra se čuo smijeh doktora i biznismena. Starac je prošao kroz punu čekaonicu pognute glave, osjećajući poglede ljudi na svojim leđima. Nije otišao u toalet. Izašao je pravo napolje, na svježi zrak, i sjeo na klupu ispred glavnog ulaza u kliniku, gledajući u svoje stare, žuljevite ruke koje su othranile pola tog grada. Nije plakao, samo je teško disao, čekajući da bol u prsima prođe ili da ga netko odveze kući. Ali nije ni slutio da ga netko promatra s prozora na drugom katu.
Petnaest minuta kasnije, doktor Bojan je izašao na pauzu i zapalio cigaretu ispred ulaza, smijući se nečemu na telefonu. Vidio je dedu Milovana kako i dalje sjedi na klupi, ali ga je ignorirao kao da je zrak. Tada se ispred klinike bešumno zaustavio crni, blindirani automobil – najskuplji auto u gradu. Bojan se odmah ispravio, bacio cigaretu i zagladio kosu, prepoznavši automobil gospodina Savića, vlasnika cijele privatne klinike i glavnog donatora državne bolnice. Spreman dodvoriti se šefu, izašao je pred ulaz, ali Savić je umjesto prema njemu potrčao prema klupi, povikavši tata. Bojanu je vilica pala do poda. Milovan je podigao pogled i rekao sinu da je došao na pregled kod ovog njegovog doktora, ali da mu je rekao kako smrdi na štalu i izbacio ga da se izluftira.
Savić je pocrvenio od bijesa, okrenuo se prema Bojanu i rekao mu da je ovaj čovjek proveo pedeset godina u štali da bi njemu platio medicinski fakultet, da su njegove prljave ruke iškolovale njega i napravile bolnicu u kojoj Bojan radi i prima plaću. Bojan je počeo govoriti da nije znao, da je mislio da je beskućnik, da je riječ o higijeni, ali Savić ga je prekinuo, rekavši da je on možda čist izvana, ali da je iznutra prljav. Ovaj beskućnik je njegov otac, i upravo je izgubio privilegiju liječiti bilo koga u njegovoj ustanovi. Savić je skinuo svoj skupi kaput i ogrnuo ga oko Milovana, rekavši mu da idu kod načelnika koji će ga pregledati.
Bojanu je rekao neka isprazni ormarić, njegova diploma više tamo ne vrijedi ništa. Bojan je ostao sam ispred klinike, dok su zaposlenici i pacijenti na prozorima gledali njegovu sramotu. Milovan je ušao u sinovljev auto, ne s likovanjem, već s tugom, jer je znao da škola i bijeli mantil ne prave čovjeka – to se nosi iz kuće. I to je, na kraju, jedina istina koja vrijedi – da se čovjek ne mjeri odijelom, već djelima, i da poniznost i poštovanje dolaze iz kuće, a ne s fakulteta. I zato, bez obzira na to koliko visoko stigli, nikada ne zaboravite odakle dolazite.
