Neki ljudi su prokleti kada je u pitanju novac i žele da ga imaju sve više i više a pri tome postaju potpuno neosjetljivi na nedaće drugih ljudi u svojoj blizini.
Stara vodenica na kraju sela bila je srce doline, ali srce koje je kucalo samo za novac. Mlinar Todor bio je krupan, mrzovoljan čovjek, čije su ruke bile uvijek bijele od brašna, a duša crna od pohlepe. U godini kada je suša prepolovila rod, Todor je podigao cijene mljevenja, ne mareći za kletve seljaka koji su čekali u redovima. Njegov sin Đorđe, dječak od dvanaest godina, stajao bi često u kutu, stideći se očevih grubih riječi i nepoštenog mjerenja. Tog sivog jutra, kada je magla još uvijek pritiskala rijeku, pred mlin je stala Stana.
Bila je udovica, mlada žena prerano ostarijela od brige, odjevena u crninu koja je visila s njenog mršavog tijela. Vukla je drvena kolica na kojima su bila samo dva mala džaka pšenice – sve što je njena njiva rodila te godine. To je bila hrana za njeno troje djece za cijelu zimu. Todor je preuzeo džakove bez riječi, bacio ih pod kamen i pustio vodu. Kada je brašno bilo samljeveno, stavio ga je na vagu i rekao da će to biti dvanaest groša. Stana je drhtavim rukama razvezala čvor na maramici, brojeći sitniš jednom pa drugi put, a znoj joj je izbio na čelo.
Prošaputala je da ima samo deset groša, moleći Todora da joj dopusti da dva donese u subotu, kad proda vezena platna. Todor je frknuo i prezrivo pogledao u novac, rekavši da to nije cijena i da nema veresije. Kada ga je Stana uhvatila za rukav, tvrdeći da je to njeno žito koje je sama žela, Todor ju je grubo odgurnuo i zgrabio manji džak brašna s vage, rekavši da taj ostaje njemu za dug i za kamatu. Stana je jecala, ali Todor je bio neumoljiv – bacio je njen džak u svoj magacin i okrenuo joj leđa.
- Đorđe, koji je sve to promatrao iz sjene, osjetio je kako mu se grlo steže od stida i tuge, mrzeći oca u tom trenutku. Dok je Stana pokušavala podignuti onaj jedan preostali džak na kolica, preslaba i slomljena od plača, Đorđe je znao da ne može suprotstaviti se ocu, ali nije mogao ni pustiti je da ode praznih ruku. Pristrčao joj je i šapnuo da će pomoći, a dok je podizao džak, zavukao je ruku ispod košulje i jednim trzajem pokidao tanku kožicu na kojoj je visio zlatni lančić s križićem – jedinu uspomenu na njegovu pokojnu majku, najvrjedniju stvar koju je posjedovao i koju je godinama krio od oca. Brzinom munje, gurnuo je zlato u otvoreni vrh Staninog džaka s brašnom i zatrpao ga bijelim prahom.
Stana je otišla niz prašnjavi put, pognuta pod teretom tuge, nesvjesna da u džaku s brašnom nosi bogatstvo koje bi moglo kupiti pola vodenice. Đorđe je ostao stajati na vratima, srce mu je udaralo kao bubanj, znajući da će otac primijetiti nestanak lančića i da ga čeka kaiš, ali dok je gledao za udovicom, osjećao je mir jer je učinio jedinu stvar koja je mogla sprati očev grijeh. Dva dana su prošla, a Todor je bio nervozan, gunđao je na mušterije i brojao svaki novčić dvaput. Đorđe je šutio, čekajući oluju. U subotu ujutro, na vratima mlina se pojavila Stana, ali nije izgledala onako kako je Todor očekivao. Išla je uspravno, a u ruci je stiskala malu bijelu krpicu.
Bez riječi, otvorila je šaku i spustila zlatni lančić s križićem na grubi drveni sto, rekavši da ga je našla u brašnu kada je sinoć prosijavala. Todor se zaledio, oči su mu se raširile – prepoznao je lančić svoje pokojne žene. Stana je mirno rekla da ga vraća, jer je iako siromašna i gladna, nije lopov, i da tuđe neće, svoje ne da. Todor je pocrvenio od sramote, jer mu je žena kojoj je oteo hljeb iz usta vratila zlato koje ju je moglo spasiti bede, samo zato što je poštena. Đorđe je izašao iz sjene džakova i priznao da je on stavio lančić, jer ga je bilo sramota očevog postupka i htio je platiti ono što mu je otac oteo. U mlinu je nastala grobna tišina, a Todor je gledao u sina, pa u zlato, pa u ženu koja je stajala ponosno u svojoj bijedi.
U tom trenutku, nešto tvrdo i kameno u Todorovom srcu je puklo – vidio je sebe očima svog sina, kao sitnu, pohlepnu dušu. Suze su krenule niz njegovo brašnjavo lice. Okrenuo se Stani, nije mogao pogledati je u oči, i počeo je tovariti džakove na njena kolica – onaj koji joj je oteo, pa još jedan, pa još jedan, dok kolica nisu počela škripati. Zatim je uzeo lančić sa stola, prišao joj i stavio joj ga u ruku, rekavši da joj je sin dao zlato jer je bolji čovjek od njega, i da ga uzme i neka joj bude podsjetnik kakav je čovjek mogao biti. Tog dana, vodenica je samljela Todorovu pohlepu, a on je shvatio da je brašno bijelo, ali da je obraz najskuplja stvar na svijetu.
I od tog dana, njegova vaga je uvijek bila puna, a dlanovi otvoreni – ne za uzimanje, već za pružanje, jer je shvatio da se istinsko bogatstvo ne mjeri džakovima brašna, već poštenjem i ljudskošću koju smo spremni pokazati onima koji nemaju ništa. I to je, na kraju, jedina istina koja vrijedi – da se novac stečen na tuđoj nevolji nikada ne zadrži, a da se dobrota, bačena i u brašno, uvijek vrati onome ko je daje. I zato, bez obzira na to koliko smo siromašni, nikada ne prestajmo biti ljudi.
