Današnja tema je poznata svima a radi se o svađi među komšijama koja može trajati decenijama a zbog malog parčeta zemlje. Dva čovjeka su shvatila koliko je to besmisleno.
Milun i ja smo se davno posvađali oko praznog prostora na granici koji nijedna razumna osoba ne bi ni prepoznala. Od tog dana nadalje, nismo se pozdravljali, nismo se međusobno promatrali i svatko je stao na svoju stranu, ne priznajući onog drugog. Godine su prolazile, mržnja i dalje postoji, a inteligencija ponosa je veća od inteligencije. Tog ljetnog dana, sam radio na polju jer su se moja djeca vraćala u grad i bila su zauzeta svojim svakodnevnim dužnostima i odgovornostima.
Sunce je pržilo, ruke su mi se tresle i osjetio sam jaku bol u prsima kakvu nikada prije nisam osjetio. Urušio sam se u prašinu, shvativši da mi nitko ne može pomoći. Drijemao sam tamo i promatrao nebo, misleći da je to zaključak, sam među brazdama, kojem sam dugovao cijeli svoj život. Kasnije sam čuo zvuk koraka koje nisam čuo tri desetljeća i uočio sam siluetu čovjeka za kojeg sam vjerovao da ima veći stupanj mržnje od bilo koga drugog. Ono što je sljedeće učinio natjeralo me da se osjećam odgovornom za sve misli koje sam imala u vezi s obitelji.
Probudila sam se u bolničkoj sobi uz tihi zvuk strojeva i miris dezinfekcijskog sredstva koji mi je prožimao nosnice. Prvo što sam primijetila bile su stolice uz krevet. Očekivala sam da ću tamo vidjeti svoje sinove, jer sam vjerovala da su me morali posjetiti tijekom moje odsutnosti. Međutim, stolice su bile prazne, savršeno poredane uz zid, kao da nitko nikada nije sjedio na njima. U tom trenutku mi je pala na pamet bolna misao da sam cijeli svoj život posvetila ljudima koji me nikada nisu posjetili. Dok sam pokušavala ustati i nazvati sestru, vrata sobe su se postupno otvorila i Milun je ušao.
- Čovjek s kojim nisam razgovarala trideset godina, držeći vrećicu jabuka u ruci i gledajući me istim izrazom lica kao kad smo još bili mladi i zajedno gradili ograde koje su dovele do našeg spora. U tom trenutku mi se grlo steglo, jer sam prepoznala da je jedina osoba koja je ostala uz mene u najtežem trenutku bila upravo ona osoba koju sam godinama nazivala svojim protivnikom. Sjeo je na stolicu pored kreveta bez puno izražavanja, kao da između njega i mene nije bilo zidova, jednostavno mi je rekao da se opustim jer je liječnik rekao da sam imala sreće i da sam stigla na vrijeme.
Dok sam ga slušala, osjećala sam kako mi sram s vremenom raste, jer sam shvatila da bez njega ne bih bila u poziciji u kojoj jesam, već bih vjerojatno ostala na tom polju, sama i zaboravljena. Upitala sam ga zašto je tog dana skočio lepezom, zašto je došao u muškom trenutku, a on je samo slegnuo ramenima i rekao da muškarac nije prisiljen birati trenutak u kojem će postati muškarac. Te su riječi bile teže od boli u mom srcu, dok sam shvaćala koliko smo obojica potrošili kroz stoljeća šutnje i tvrdoglavosti. Kasnije su se pojavili i moji sinovi, s jaucima i nervozom, s izgovorima o gužvi, obvezama i hitnim stvarima, ali primijetila sam samo nelagodu u njihovim očima, jer su prepoznali da me nisu oni spasili.
Smjestili su se blizu kreveta ispred Miluna, kao da su prvi put vidjeli starca i tako postali negativci u njihovim pričama. Jedan od njih pokušao je utješiti situaciju, ali nitko se nije nasmijao jer je prava istina bila teža od bilo kakvih riječi. Milun je ustao, pozdravio me i rekao da će me posjetiti sutra, ja sam prvi put u tri desetljeća uzviknuo njegovo ime svijetu, moleći ga da ostane malo duže. Te večeri, dok su se svjetla bolnice gasila, razmišljao sam o svim godinama koje sam gajio ljutnju, zajedno sa svojom djecom koja su odrasla i otišla, ostao sam sa svojim ponosom i zemljom koja mi ništa nije dugovala.
Shvatio sam da granica koju smo Milun i ja štitili nije bila granica plantaže, već granica našeg razuma. Sljedećeg dana, svi smo zajedno sjedili u dvorištu bolnice, raspravljajući o malim detaljima koje smo propustili, ženama koje su nas čekale, djeci koja su rođena bez da su nas tražila pomoć i kako je život prekratak da bismo ga proveli u tišini. Svaka rečenica koju je napisao bila je sastavljena od mirnih i teških komponenti, kao da je godinama spremao spremne odgovore, iščekujući pravu priliku. Kad sam konačno napustio bolnicu, Milun me odvezao kući u istom starom vozilu kojim me je prethodno tog dana vozio na polja.
Gledao sam kroz prozor poznate ceste različitim očima. Shvatio sam da ništa od onoga što sam smatrao svojim nije značajno ako nemam s kim razgovarati ili popiti kavu. Moji su se sinovi pokušali više uključiti sljedećih dana, ali među nama je vladala tišina koju nisam mogao ignorirati, jer sam vidio da i oni priznaju koliko kasne. Nisam im pripisao njihov nedostatak brige, ali prvi put sam uočio razliku između obveze i iskrenog… zabrinutost. Bez riječi, Milun i ja smo uništili staru granicu između naših polja uništavajući srednji kamen, to se neće ponoviti. Dok smo surađivali, doživio sam opuštanje kakvo nikada nisam doživio godinama, jer sam vjerovao da sam odabrao pravi put.
Selo je dugo raspravljalo o tome, neki su bili šokirani, neki su šutjeli, ali meni to više nije imalo važnosti. Ono što je meni bilo značajno jest to što sam u posljednjim godinama života pronašao brata ili sestru kojeg nikada prije nisam vidio. Danas, kada sjedim ispred kuće i promatram polje, znam da pola metra zemlje nikada nije bilo vrijedno u odnosu na trideset godina šutnje. Najteža istina koju sam naučio jest da ponekad obitelj nije ona koja nosi tvoje ime, već ona koja ti pomaže kada si u nevolji.
