Vjerovatno se i vama desilo da se jedan sasvim normalan dan koji ste mislili provesti na uobičajen način pretvori u nešto što ćete pamtiti cijeli život a upravo to se desilo čovjeku u našoj priči.
Našao sam se u dnevnoj sobi, ne znajući što učiniti ili reći, dok se neprestano kucanje pojačavalo. Nisam očekivao nikoga tog dana, pogotovo ne ženu koju nisam vidio u životu. Kad sam otišao, ostala je na ulazu, uz mladića od otprilike 4 godine. Držao ju je za ruku. Malo lice bilo je skriveno pod kaputom, a oči su mu pokušavale pronaći jedinu sigurnost koju mu je pružala na tom mjestu. U ruci je držala omotnicu. Gledala me je ravno u oči, ne poduzimajući ništa. Izjavila je da nema vremena za detaljna objašnjenja i da sam to trebao znati odavno.
Nisam ništa razumio: ni kakva je žena bila ni zadatak koji je imala sa mnom. Nakon toga, dala mi je omotnicu… a unutrašnjost omotnice potpuno je razbila pod pod mojim nogama. Posjedovao sam omotnicu, ali kao da je nisam osjetio. Bio sam previše šokiran da bih odmah išta pitao. Anonimna žena nalazila se na ulazu, kao da mi želi reći istinu, ne zauzimajući stranu. Očekivao sam da će sljedeći trenutak biti podijeljen na “prije” i “poslije”.
Polako sam se približavao omotnici. Unutra je bila slika: mala, već pomalo smanjena, mene, mlađe nego što sam tada bio. Pored mene je bila ista žena, ali puno mlađa. Nosila je bebu u naručju. Kad sam podigao pogled, lupanje mog srca bilo je očito. Nisam znao što da izrazim. Rekao sam joj da se ničega od toga ne sjećam. Nemam pojma kako se ta žena zvala niti kada je snimila ovu sliku. Glas mi je počeo drhtati dok sam govorio, cijeloj priči nedostajalo je značajno objašnjenje. Ispustila je samo tih zvuk koji je podsjećao na zvuk nekoga tko je predugo čekao da kaže istinu.
- Rekla mi je da me je nakratko srela u gradu u kojem sam živio. Rekla je da smo proveli kratko vrijeme zajedno, a zatim je zatrudnjela. Rekla je da me je pokušala pronaći, ali sam izbjegavao da me vide. Dok je izgovarala te riječi, osjetio sam mješavinu šoka i skepticizma. Dječak je i dalje održavao blizak odnos s njom, s njezinom rukom. Promatrao me je kao da pokušava zapamtiti moje lice. Bilo je izuzetno teško povezati moje prijašnje ja s ovim sadašnjim. Pa ipak, nešto u njegovim očima bilo je čudno slično. Činilo se kao da je u sebi sadržavalo dio mene.
Pitao sam je zašto se sada pojavila. Rekla je da nema alternative. Život je uzbudljiviji nego što on može podnijeti. Zatražila je da dječak dobije nešto što mu ona trenutno ne može pružiti – dom, sigurnost i nekoga tko će mu pomoći. To me pogodilo više od svega. Rekao sam joj da nisam spreman za ono što ću učiniti. To mi je omogućilo da nosim veliku količinu tereta, a da toga nisam ni svjestan. Zatražio sam pojašnjenje, vremenski period i eventualno dokaze. Nije je bilo briga. Samo je potpisala još nekoliko primjeraka istog dokumenta, što je slično nekome tko je prethodno porekao sve oblike komunikacije.
Nakon kratke pauze, dala mi je još jedan komad papira. Bila je to izjava kojom se priznaje očinstvo, koja je dovršena za nekoliko mjeseci. Rekla je da me već dugo pokušava pronaći, zbog čega je odustala od mene. To je bila posljednja stvar koju je mogla učiniti kako bi dokazala da govori istinu. Osjetio sam slabost u nogama. Ponovno sam se zagledao u dječakov pogled. Vozio je lažno vozilo i sumnjičavo gledao u tlo. Tek tada sam shvatio da ima istu metodu držanja ruke kao i ja kao dječak, metodu o kojoj mi je majka često pričala kao djetetu. Bila je to mala promjena, ali je imala značajan utjecaj.
Osjećao sam se kao da postoji dio mene za koji se nisam sjećao da me promatrao. Žena je tada rekla nešto što je imalo značajan utjecaj na mene. Rekla je: Ne tražim od tebe da to učiniš odmah. Samo želim da se upoznaš s njim. Nije bila ucjena. Bio je to zahtjev žene koja to nije mogla sama. To je pojačalo dojam koji sam imao o njoj dublje nego da je tražila nešto drugo. Pozvala me je da provedem nekoliko minuta s otvorenim vratima, a zatim me je posjela na klupu ispred zgrade. Složio sam se jer sam smatrao da je potrebno otkriti barem jedan aspekt istine.
Dječak je odlučio zabaviti me i objasnio mi da je ovaj čovjek onaj kojeg želi upoznati. Pozdravio me tim velikim očima, bez zahtjevnih, ali znatiželjnih namjera. Upitao sam ga za ime. Priznao je da nije spomenuo svoje ime, kao da ga prvi put priznaje pred važnom osobom. To ime je bilo toliko trajno povezano s mojim životom da sam u tom trenutku pomislio da se moj život promijenio. Čak i ako još nisam razumio poantu. Razgovarali smo dugo vremena. Objasnila mi je sve teškoće s kojima se susrela, sve pokušaje preživljavanja i sve borbe koje nije uspjela pobijediti.
Dječak je šutio, unatoč našim pokušajima da komuniciramo s njim putem kontakta očima, kao da pokušava shvatiti širi svijet. I vjerovala sam da se razlika među nama smanjuje. Na kraju je ustala i zanijekala da želi vršiti pritisak. Rekla je da će otići i dati mi vremena da donesem odluku. Rekla je da će se kasnije vratiti kako bi procijenila želim li ih ponovno vidjeti. Dječak joj je pružio ruku, ali je i dalje održavao kontakt očima sa mnom prije nego što je otišao. U tom smislu, postojalo je pitanje koje nisam razumjela. Dok su prolazili pored mene ulicom, odlučila sam provesti više vremena na klupi nego što sam prvobitno namjeravala.
Imala sam tu staru sliku i promatrala svoj odraz s prozora zgrade. Nisam sigurna jesam li bila spremna za odgovornosti koje mi je život, čini se, nametnuo. Međutim, znala sam jedno: nisam mogla ignorirati činjenicu da će dijete koje je nosila vjerojatno biti moje oči prije očiju njezine majke. Tog dana sam shvatio da sudbina ima manji utjecaj nego što sam očekivao, a da ima snažniji utjecaj koji mijenja cijeli život samo jednim udahom. Ovaj put me potapšala malom rukom koja je prvi put podsjećala na roditeljsku figuru.
