Naskon raspada Jugoslavije došlo je do promjena i u zdravstvenim sistemima država koje su nastale pa tako za mnoge oboljele porodice nemaju dovoljno novaca za liječenje.
Nedavno su humanitarne inicijative postale snažan zagovornik zajedništva i solidarnosti. Građani uobičajeno brzo reagiraju, potaknuti emocijama i željom da pomognu onima kojima je pomoć najpotrebnija. Upravo je to razlog zašto svaki oblik zlouporabe tog povjerenja ima dug i dubok utjecaj. Jedan od tih slučajeva, koji je privukao veliku pozornost javnosti u Bosni i Hercegovini, pokazao je kako razlika između humanosti i prijevare može biti opasno zamagljena kada se emocije koriste kao oblik manipulacije.
Počelo je na način koji je općenito razumljiv javnosti. Zahtjev, dijagnoza, narativ o ozbiljnom stanju i fokus na važnost liječenja u inozemstvu. Mustafa i Zehra Alajmović prikazani su kao predan par koji pokušava prevladati ozbiljan zdravstveni problem. Šira javnost je automatski reagirala. Ljudi su financirali projekt slanjem novca kako bi vjerovali da spašava nečiji život, podijelili su poruku na društvenim mrežama, mediji su preuzeli slučaj, a optimizam i suosjećanje brzo su se proširili izvan svake sumnje. U tom trenutku nitko nije dovodio u pitanje postupke humanitaraca u pogledu sumnje da su nehumani.
Međutim, s vremenom su se počeli pojavljivati prvi simptomi koji su sugerirali da narativ nije onakav kakav je trebao biti. Pojedinci su prepoznali nedosljednost, a logična pitanja su se razvijala i postajala konkretnija. Istraga je otkrila uznemirujuće detalje: od gotovo milijun konvertibilnih dolara prikupljenih za liječenje, samo je mali dio zapravo potrošen na medicinske troškove. Većina sredstava otišla je na luksuzne predmete, tehnologiju, odjeću i zabavu koja nije imala nikakve veze s borbom za zdravlje. Informacije iz domaćih medija poput Klix.ba sugeriraju da je financijski trag očit i odrediv. Transakcije su pokazale obrasce koji se ne mogu objasniti pogreškom ili nedostatkom znanja.
- Upravo su te informacije postale temelj svjesne i unaprijed smišljene prirode zlostavljanja. Javnost je tada prepoznala da se ne radi o izoliranom incidentu, već o ozbiljnom kršenju koncepta humanitarne akcije. Naknadni emocionalni šok bio je intenzivan. Oni koji su donirali vjerovali su da su prevareni, obmanuti i manipulirani. Krivnja koju su osjećali mnogi donatori bila je usporediva s financijskim gubitkom, jer su prepoznali da su njihove najbolje namjere iskorištene. Slične prijevare ne samo da uzimaju novac, već i uništavaju povjerenje koje se može vratiti, što je izuzetno teško.
Svaka naknadna humanitarna inicijativa nakon toga dočekuje se sa skeptičnim zidom, čak i kada je potpuno legitimna. Kako je slučaj postajao sve prepoznatljiviji, reagirale su i institucije. Avaz je također posvetio opsežno izvještavanje toj temi, napomenuvši potrebu za strožim kontrolama i izravnijim pravilima u vezi s prikupljanjem donacija. Stručnjaci su upozorili da ove prijevare imaju dugoročne učinke na društvo, jer smanjuju spremnost građana da pomognu onima kojima je pomoć potrebna.
U ovom ciklusu nepovjerenja, najviše su pogođeni bolesni, djeca i obitelji koje nemaju alternativu. Spoznaja da su legitimne humanitarne organizacije nakon ovog slučaja počele osjećati posljedice tuđe prijevare je zabrinjavajuća. Organizatori su se borili s pitanjima, sumnjama i potrebom da dodatno dokažu svoju predanost. Svaka nova kampanja morala je biti podržana krivnjom nekog drugog, što je dodatno usporilo i otežalo prikupljanje novca. Povjerenje koje se akumuliralo godinama srušilo se u jednom naletu zbog neodgovornosti i pohlepe pojedinaca.
Društveni odgovor bio je nasilan. Građani su izrazili svoje nezadovoljstvo i ljutnju na društvenim mrežama, zahtijevali su odgovornost i kažnjavanje. Mnogi su se zalagali za formalne promjene zakona koje bi zahtijevale obvezne revizije, transparentna izvješća i sveobuhvatan nadzor nad humanitarnim akcijama. Prema N1 Bosnia and Herzegovina, broj ljudi koji govore o potrebi edukacije građana s vremenom se povećao, što je nužno kako bi se naučilo prepoznati opasne kampanje i postavljati pitanja bez osjećaja krivnje.
Međutim, ključno je prepoznati da zakon i kazna nisu jedini odgovor. Prava promjena mora doći iz kulture transparentnosti i odgovornosti, kako organizatora tako i donatora. Povjerenje se ne može ponovno izgraditi odjednom, niti se može provoditi propisima. Gradi se dosljednim ponašanjem, otvorenom komunikacijom i izravnim dokazima da je pomoć dostavljena na predviđeno odredište. Povijest Mustafe i Zehre Alajmović danas se dokumentira kao lekcija. Ne samo institucija i medija, već cijelog društva.
Ona pokazuje tanku razliku između manipulacije i solidarnosti te važnost očuvanja humanosti onih koji je koriste kao krinku. Gubitak vjere u humanitarne akcije rezultira gubitkom povjerenja u ljude, što je štetno za vrijednost novca. Teret je sada podijeljen. Građani moraju biti informiraniji i oprezniji, mediji moraju biti predaniji u provjeri informacija, a institucije moraju biti snažnije u praćenju. Samo zajedničkim djelovanjem može se spriječiti ponavljanje sličnih prijevara. Čovječanstvo ne bi trebalo biti korišteno kao sredstvo za postizanje financijske dobiti, jer društvo koje zanemaruje povjerenje u zajednicu riskira gubitak jednog od svojih najvažnijih temelja.
