U današnjem društvu su se svi otuđili i učiniti nešto nesebično za drugu osobu je postalo skoro pa vanzemaljski, iako je kroz historiju to bilo uvijek normalno. U ovoj priči otkrivamo šta se desi kada smo normalni prema drugima.
Sreli smo se u malom restoranu u korporaciji. Sjedio je ispred blagajne, s punim i izgubljenim džepovima. Čuo sam ga kako tiho govori: „Ne mogu vjerovati… Ostavio sam to u autu.“ U tom trenutku, činio se toliko uznemiren da sam morao proći. „Hej, prihvatljivo je, platit ću ti danas“, rekao sam mu, a on me pogledao kao da sam mu dao više od ručka. Sjeo je nasuprot mene i nije mogao jesti od nervoze, ponavljao je to iznova i iznova: „Nadoknadit ću ti, ne brini.“ Rekao sam mu da to ne učini, ali činilo se da mu je teško prihvatiti naknadu.
Nakon posla, otišao sam kući vjerujući da je ovo kap koja je prelila čašu – malo postignuće za mene, značajno olakšanje od njegovih odgovornosti. Međutim, kada sam se kasnije odvažio izaći u zgradu, primijetio sam ga kako stoji ispred mog ulaza s nečim u ruci. I ono što mi je pružio i rekao… natjeralo me da zastanem i preispitam stvari koje sam znala o drugima. Kad sam ga promatrala blizu ulaza u zgradu, činio se kao da stoji nepomično, gotovo skamenjen, kao da se dvoumi između zvonjenja i odustajanja. Držao je malu, tradicionalnu kutiju zamotanu u papir, kao da je nešto osjetljivo. Pozdravio sam ga, ali sam upitao: „Što ovdje pokušavaš? Jesi li dobro?“ Podigao je pogled i primijetio sam da je nespretan, ali ne toliko kao u restoranu. „Ne bih se mogao vratiti kući dok ti ne izrazim zahvalnost“, rekao je.
Glas mu je bio tih, ali snažan, kao da je dugo razmišljao o tim riječima. Dao mi je kutiju kao da je teža nego što se činila. Rekao sam mu da nije trebao doći, da je ručak samo mali trošak, ali on je ipak protestirao. Za tebe je to možda i bilo. Međutim, za mene… nije se dogodilo, rekao je. Njegove riječi izražavale su nešto značajnije nego što sam mogao predvidjeti. Dopustio sam mu da uđe u zgradu kako bi se barem ugrijao dok smo razgovarali. Sjeli smo u malom hodniku na klupu kraj ulaza, on je stavio kutiju u krilo. Prešao je prstima preko papira kao da se sramio to pokazati. Tiho je počeo govoreći: „Imam tri lokacije.“
- Moj suprug ima bila je hospitalizirana mjesec dana. Liječnik me nazvao jutros… rekli su da će morati ostati dulje nego što se očekivalo. Nisam znala što da kažem. Objasnio je da je taj dan izbrisao novčanik jer je išao ravno iz bolnice na posao, bez sna i odmora. Bio je potpuno iscrpljen, ali nije htio uzeti pauzu ni sat vremena jer su htjeli da nastavi pisati. Kad je shvatio da nema novca za ručak, osjećao se kao da je “potpuno propao”. Objasnila sam mu da ga razumijem i da je tipično da ljudi povremeno griješe. Kratko je kimnuo, ali mogla sam zaključiti da je nešto u njemu pokrenulo taj dan. “Ne razumiješ koliko mi je bilo teško sjediti na tvom mjestu”, rekao je. Osjećala sam se kao da me netko prvi put prepoznaje. Zaustavio se i duboko udahnuo.
Zato sam ti ovo htjela dati. Zbijeno mi je stavio kutiju u posjed. Bila je svijetla, ali osjećala sam se kao da držim nešto od velike važnosti. Odbacila sam papir dok je promatrao… pod. Kad sam ga prvi put otvorio, nalazila se mala, ručno izrađena drvena figurica koja je bila jednostavna, ali lijepa u svom nedostatku ambicije. Stablo je bilo pažljivo izrezano, površina je izgledala kao da je zaglađena satima kako bi se postigao svaki detalj. Promatrao sam je, ali nisam odmah shvatio njezin značaj. Rekao je da je to njegovo jedino znanje o tome kako to učiniti sam. Nikada ne napuštam ove figurice. Stvaram ih samo kada me nešto stvarno pogodi.”
Rekao je to kao da je teško, ali legitimno. Napravio sam ovo za tebe jer si me podsjetio na još uvijek prisutne dobre ljude. Doživio sam kombinaciju utjehe i nelagode koja me preplavila; ne zato što nisam želio dar, već zato što nisam vjerovao da sam postigao išta značajno da bih ga zaslužio. Pokušao sam mu objasniti, ali on je odmahnuo glavom i otpustio me. “Hrana nije problem”, rekao je. Radi se o promatranju čovjeka kako se slama i ne uspijeva skrenuti pogled. A to je danas neuobičajeno. U njegovim sam očima primijetio iskreno divljenje: onu vrstu koja ne traži ništa zauzvrat. Upitao sam ga kako je drvo povezano s njegovim svakodnevnim životom općenito.
Nakon što mi je objasnio da ga je otac kao dijete poučavao rezbarenju. “Svaki put kad bi mu bilo teško, rekao je, uzeo bih drveni komad i pokušao to učiniti. To me smirilo.” Značaj figurice bio je puno veći nego što sam isprva mislio. Predložio sam mu da mu pomognem s poslom, bolnicom i vožnjom – bilo čime što bi mu smanjilo teret. Međutim, samo je kratko komentirao stvar. “Razumijem da imaš privatni život”, rekao je. Ne želim ništa. Samo sam vam htio reći da vaša donacija nije uzalud potrošena. Nastavili smo razgovarati još nekoliko minuta, a zatim je ustao jer je morao otići na drugu poziciju. Prije nego što je otišao, uputio nam je posljednji osmijeh, rekavši: Danas nisam uspio donijeti ručak u kuću.
Međutim, sa sobom sam nosio nešto drugo: vjeru u potencijal još uvijek postojane nade. Ove su riječi ostale u hodniku nakon što su se vrata zatvorila. Vratio sam se svojim koracima do stana, noseći figuricu sa sobom. Dugo sam je promatrao, analizirajući svaki aspekt, svaki rez nožem i svaki namjerni nedostatak ujednačenosti. Svaka je rečenica bila narativ, svaki pokret pokazivao je borbu i tihu moć. Vjerovao sam da se najučinkovitiji ljudi često kriju ispod najjednostavnijih osmijeha. Te večeri sam figuricu stavio na policu kraj ulaza kako bih je vidio kad god bih odlazio ili se vraćao.
Da mi usadi osjećaj važnosti malih stvari za druge nego što mislimo. Sljedećeg dana sam otišao direktno u bolnicu bez potrebe, ali zato što sam želio sudjelovati u težini života. I mislim o ovome: ponekad novčana donacija može postati najveći dar za vas, ne osobi koja vam je daje, već za vas same, jer pokazuje stupanj do kojeg vam je osoba odana.
