Doktoru otići na rutinski pregled je postala rijetka stvar jer su ljudi pod stresom, previše rade ili nekad moraju čak da plate doktora, a nemaju potrebna sredstva. U ovom članku vam otkrivamo iskustvo jedne žene.
Stigla sam u bolnicu zbog tipične dijagnoze trudnoće, ali ono što sam čula kroz vrata druge sobe promijenilo mi je cijeli život. Hodnik je bio tih, samo zvuk aparata i povremene riječi medicinskih sestara. Dok sam se približavala zatvorenoj sobi, čula sam glas svog supruga. Bio je tih, ali je imao i osjećaj napetosti, kao da pokušava komunicirati nešto što nitko ne bi trebao čuti. Približila sam se, vjerujući da je navratio da me pričeka, ali onda sam čula drugačiji glas – glas svoje svekrve.
Ta se nelagoda odmah prenosila na mene svaki put kad bi mi se potajno obratili. Zaustavila sam se pred vratima, spremna pokucati, ali onda sam čula svog supruga kako govori nešto što mi je izazvalo preokret u želucu i cijelo tijelo ukočilo od šoka. Kad sam čula njegov daleki glas, srce mi je počelo lupati kao da pokušava probiti prsni koš. Stajala sam mirno ispred ulaza, nesposobna da se pomaknem, jer su se riječi mog supruga jasno čule kroz tanki zid. Mama, ona ne može učiti. Ne sada. Ne dok je trudna.” Osjetio sam kako mi se koljena tresu, a želudac se steže, kao da me pokušava upozoriti na nadolazeći udarac.
Glas moje svekrve bio je oštar i hladan. Prekasno je pretvarati se, sine moj. Prava istina će na kraju izaći na vidjelo. Učinkovitije je biti spreman nego da se ona svakodnevno lomi.” Moja supruga je duboko uzdahnula, slično osobi koja se mjesecima bori s teškom situacijom koja mu je obuzela srce. Ne razumiješ, mama. Kad bih joj rekao ovaj tjedan, dok se bori sa svim tim hormonima i stresom, mogla bi poludjeti. Mogla bi otići. Možda mi nikada neće oprostiti. Čvrsto sam se držao kvake na vratima kako bih ublažio pad. Suze su mi već tekle u očima, jer sam vjerovao u jedno: bez obzira na njihovo skrivanje, to nije bilo od male važnosti.
- Nisam više mogao izdržati, pa sam polako pustio vrata da se otvore i ušao. Oboje su prestali govoriti u isto vrijeme. Lica su im se promijenila – moj suprug je problijedio, moj svekar se ohladio. „Što pokušavaš sakriti od mene?“ upitala sam tiho, ali moj glas je nosio težinu straha koji se gomilao u mom srcu. Moj suprug je odmah prevladao krizu, držao je ruke u zraku kao da pokušava ublažiti krizu izazvanu panikom. „Draga, molim te, sjedni. To nije nešto što… To nije nešto što bi trebalo izazivati strah.“ Međutim, sve u njegovom glasu bilo je drugačije. Moja svekrva mi je prišla usporenim pokretom, pogledala me kao da ispija moju potenciju. „Možda je ovo pravi trenutak“, rekla je bez emocija.
Moj suprug je odmahnuo glavom. „Ne sada!“ Međutim, bilo je prekasno – istina je već bila očita. „Reci mi sada“, rekla sam, spuštajući trbuh kako bih osjetila pokrete bebe. Moj suprug je ponovno duboko udahnuo i pogledao u pod. „Imala sam dijagnozu.“ Prije dva tjedna. Ne za mene… nego za bebu. Osjetila sam kako mi je srce stalo. Što nije u redu s djetetom?!“ uzviknula sam, a moj se glas razlijegao po sobi. Stisnuo mi je ruke i rekao: „Ovo nije beba… ovo si ti.“ Zastala sam, nesigurna. „Moja svekrva?“ upitala je, kao da preuzima kontrolu. „Liječnici su otkrili nešto na tvojim pregledima.
Nešto o čemu nisi znala dok te nisu pripremili.“ Osjećala sam kako mi se svijet ruši, ali nisam mogla stati. „Što se dogodilo?“ upitala sam, unatoč strahu od odgovora. Moj suprug je izvadio komad papira iz džepa i dao mi ga, izražavajući emocije u svojim postupcima. Buljila sam u njega, ali nisam odmah shvatila što piše. Primijetila sam medicinske izraze koje nisam razumjela. Tihim glasom je rekao: „Pronašli su cistu.“ Značajnu. Ugrožena je ako se ne odstrani.“ Nehotice sam se uhvatila za trbuh, ali on je odmah rekao: „Nije opasno za bebu. Ali…“ i tu je stao. Suze su mu počele teći niz lice, nešto što nikada prije nisam vidjela. Štetno je za vas. Soba je postala tiha, toliko teška da sam mogla čuti kako monitor na zidu oscilira. „Što to znači?“ upitala sam jedva čujno.
Moja svekrva je duboko udahnula i rekla: Ako se ovo odmah ne ukloni, može doći do komplikacija. Vrlo opasno. Međutim, ako se ovo odmah ukloni, postoji mogućnost da će beba biti izgubljena. Nisam mogla disati. Nisam mogla stajati. Teško mi je bilo koncentrirati se. Pod ispod mene se tresao. „Zašto me niste odmah obavijestili?“ Pitala sam kroz suze. Moja supruga moli za mene i kaže: „Jer ne mogu bez tebe! Ne mogu te natjerati da biraš između svog djeteta i sebe. To… To je nešto što nitko ne može od tebe zahtijevati.“ Moja svekrva je rekla, ne tako hladno kao prije, ali slomljenim glasom: „Zato smo tražili da liječnici prvo procijene sve mogućnosti. Netko vas mora i dalje uzdržavati.“
Osjetila sam kako mi se tijelo trese, ali sam stavila ruke na ramena svog supružnika. Ovo nije nešto što bi trebala donijeti sama, rekla sam kroz suze. Ja sam majka. Ja donosim odluku.” Pogledao me, oči su mu bile crvene, u njima je bio strah i bile su pune ljubavi. Želim da živiš. Izabirala bih te više puta. Te su me riječi podijelile, ali pružile su mi razumijevanje koje nisam očekivala. Stavila sam ruke na trbuh i pokušala zatvoriti oči. Osjetila sam pokrete bebe, kao da i ona pokušava pronaći rješenje. Kad sam ih prvi put susrela, znala sam što trebam reći. Bili smo u sukobu, rekla sam.
Za oboje. Ne biram nijednog od njih. Izabiram nas.” Moja je supruga plakala od utjehe, a moja svekrva je prvi put spustila pogled, unatoč činjenici da je godinama skrivala istinu: da nisam nemoćna, da nisam krhka, da nisam netko tko bi odustao. Zagrlila sam svog supruga, a on je osjetio toplinu mog zagrljaja kao da je dijete. Nećeš otići odavde, šapnula sam mu. Niti ću ja. I tog dana, prvi put, preuzela sam kontrolu nad svojim životom.
