Danas govorimo o jednoj katuelnoj temi za sve mlade roditelje a to je dječija radost i igra u kojima im treba biti dozvoleno i da se isprlaju i da budu veseli i razdragani.
U ekstravagantnom predgrađu Austina, gdje su visoki zidovi i tanke živice uobičajeni, milijunaš Ethan Blackwood živio je život koji je predstavljao moć, ali i duboku samoću. Njegov dnevni raspored bio je sličan mehaničkom motoru: zaposlenje, sastanci, ulaganja i životni ciljevi… ali ne i život. Na putu kući, jednog dana zlatnog sunca, nakon uspješne poslovne transakcije, Ethan je očekivao tišinu, mir i urednost, što je sve smatrao tipičnim. Umjesto toga, dočekala ga je bučna, neinteligentna i neograničena radost.
U njegovom osobnom vrtu svaka vlat trave bila je pokošena pod savršenim kutom, a on je uživao u svojoj djeci jednostavnim pogledom na mramornu fontanu. Ovdje je Ethan susreo svoju djecu. Troje male djece, Lily, Oliver i Noah, bili su potpuno prekriveni blatom, prekrili su se tom tvari. Šalili su se jedni s drugima, bacajući zemlju jedni na druge kao da su pronašli novo nebesko tijelo. Uz njih je bila njihova nova dadilja, Grace Miller, koja je bila u uniformi koja se jedva nazirala kroz smećkasto tlo.
Ethan je reagirao automatski, slično čovjeku kojeg su učili da prljavština predstavlja neuspjeh. Kao sin žene koja je posvetila svoj život razvijanju strogog kodeksa ponašanja i časti, shvatio je jednu stvar: pred njim je kaos… i kaos se mora ukloniti. Međutim, kako se približavao mjestu događaja, čuo je smijeh koji je podsjećao na nešto što je već iskusio – smijeh koji nije bio prisiljen, niti dopušten, već je dolazio iz njegove slobode. I tako je započela priča o čovjeku koji je pravila i čast smatrao najvažnijima, a zatim priča o djeci koja su ga podsjetila na važnost igre i ljubavi u roditeljstvu. Sukob ideja – život nasuprot kontroli. Dadilja koja se nije bojala blata.
- Ethanov glas se pojačao, zahtijevao je objašnjenje. Grace, umjesto da se prepusti strahu ili sramoti, odgovorila je mirno i artikulirano. Objasnila mu je da djeca razvijaju osjećaj suradnje. Opisala je kako su pronašli ovaj zajednički prostor bez ikakve moći, bez ikakvog autoriteta i bez ikakvog straha od neuspjeha. Naučili su pomagati jedni drugima. Nije bila katastrofa – bio je to postupak. Te su riječi pokrenule dugo čuvanu tajnu u Ethanovom umu: djetinjstvo bez zabave, ton njegovih roditelja koji su govorili da je svaki neuspjeh znak neuspjeha. Nije htio ukloniti taj osjećaj, pa se odselio, povukao se u kuću i pokušao ponovno zadobiti svoju hladnu fasadu razuma.
Međutim, u vrtu je vladala radost. A učinak smijeha dopro je do unutarnjih zidova. Ponovna pojava hladnih praksi Kasnije, za velikim stolom ukrašenim kristalom i srebrnim priborom, Ethan je jeo asiento sa svojom djecom i majkom, Margaret Blackwood, ženom koja je uvela standard strogosti. Atmosfera je bila neaktivna. Svaki pokret bio je pisani zbor neugodne tišine. Čak je i Lily, najstarija, odbila podići pogled. Margaret je odmah kritizirala Gracein pristup. Tvrdila je da Blackwoodovi nisu sposobni griješiti, da je proces učenja slab. U njezinoj teoriji, od djece se traži da nauče kako biti superiorni putem kontrole, a ne putem iskustva.
Ethan je pokušao zagovarati ideju da bi njegovoj djeci možda trebala malo slobode, ali majka je to zanijekala. Na kraju večere izgovorena je samo jedna rečenica: restoran je zatvoren. „Odmah uništite tu ženu.“ I Ethan je slijedio. Graceino pogubljenje – trenutak koji je promijenio tijek više od jednog srca. Sljedećeg jutra, pismo o prihvaćanju bilo je u pošti, Ethan je slučajno sreo Grace. Izjavio je da djeci treba drugačiji temelj, više autoriteta. Grace nije pokazala nikakav otpor. Zamolila ih je da se oproste od djece. Dok se spuštala i grlila ih, rekla im je nešto što će imati značajan utjecaj na sve njih: nikada se ne bojte pokvariti u potrazi za nečim lijepim.
Zbrka je nestala. Ponekad je strah pogrešan. Djeca su bila tužna. Ethan je ostao tamo gdje je mogao promatrati, a da nije sudjelovao u razgovoru. Nije bio siguran je li ovaj izbor ispravan. Znao je da nešto u njemu boli. Ključni trenutak: noć u vrtu i zvuk koji mijenja tijek sudbine. Tog dana počela je padati kiša. Kuća je utihnula, a u toj tišini Ethan se pozabavio svojim brigama. Putovao je hodnicima koji su se nekoć smatrali moći, ali su sada bili samo prazne ulice hladnog znanja. Nije shvaćao koliko će brzo naučiti lekciju koju nije očekivao.
Na ulazu u vrt, ponovno je ugledao svoj kembar kako stoji u zemlji – usred oluje, bez ikakvog skloništa. Šalili su se. Nisu se bojali. Umjesto da ih kritiziraju, djeca su mu prišla. Oliver je izgovorio riječi koje su mu bile najdublje kao najtočnije: Želimo naučiti tatu kako se smijati. Kad se Noah spotaknuo i pao, drugi brat ga nije napustio. Prije nego što je njegov otac mogao odgovoriti, dijete se uputilo u pomoć drugom djetetu. Ethan se zaustavio. Već je naučio stvari koje ga nitko nije učio: empatiju. U tom trenutku, zavirio je u zemlju. Prigrlio ih je. Nije ga zanimalo odijelo, njegov ugled ili podrugljivi pogledi koje bi dobio u društvu.
Usredotočio se isključivo na to. Kad je Margaret stigla, uzviknuo je: „Koliko dugo još možeš zavaravati ljude?“ Čuvam ono što je od nas ostalo. Povratak dadilje i oslobođenje od Starog svijeta Sljedećeg jutra, Ethan je već naučio što treba učiniti. Vratio je Grace u domovinu. Bez imalo sumnje, bez straha od kritika. Objasnio joj je ono što prije nije imao smjelosti reći: Nisi se brinuo o mojoj djeci. Posjetio si me jer si mi htio objasniti što znači biti otac. Djeca su je slijedila. Lily joj je dala cvijet s biljke u cvatu. Kad je Margaret pokušala ponovno nametnuti svoje metode, Ethan ju je bio spreman braniti. Radije bih ostao bez imena nego izgubio njihovu odanost.
Lekcija o slobodi, ljubavi i blatu. Priča o Ethanu Blackwoodu nije o iskorjenjivanju jednog problema. Nije čak ni o dadilji koja je promijenila domove. To je priča o čovjeku koji je stekao znanje o tome kako ponovno ući u ljubav. U društvu koje često projicira djecu kao veće od života, a ne kao pojedince, Ethan je u prljavštini pronašao nešto o čemu nikada nije razmišljao: život bez straha od pogrešaka. U blatu bez prljavštine nije primijetio prljavštinu, već je primijetio početak. Jer: Nered se ispire. Pogreške su prihvatljive. Međutim, strah i hladnoća ostavljaju ožiljke.
Grace je odavno shvatila ono što je Ethan upravo naučio: „Odgoj djece nije briga za održavanje apsolutne urednosti. Namjera mu je podučiti ih kako započeti ispočetka.“ U dječjem smijehu i lokvama, Ethan je pronašao nešto što se novcem ne može kupiti: iskupljenje. I možda, kako je Grace predložila, ono što se čini kao prljavština… zapravo je početak higijene.“
