U našem društvu, penzioneri predstavljaju jednu od najranjivijih i najzaboravljenijih skupina, iako su većina radili čitavih četrdeset godina ili više, doprinoseći ekonomskom razvoju zemlje.
Danas, mnogi penzioneri jedva preživljavaju, primajući penzije koje su daleko ispod granice za dostojanstven život. Iako je početkom 2025. godine objavljeno povećanje penzija za 14,8 posto – što je, na prvi pogled, izgledalo kao značajan korak naprijed – stvarnost na terenu ostaje teška i puna izazova za starije građane.
- To povećanje, iako najveće u posljednjih godina, donijelo je prosječnu penziju od oko 45.775 dinara, ali za one koji su cijeli život radili za minimalnu zaradu i imaju dvadeset ili više godina staža, ta svota često ne prelazi simboličnih 100 evra mjesečno.
Za većinu umirovljenika, takav prihod nije dovoljan da pokrije osnovne životne potrebe, jer cijene hrane, komunalnih usluga, lijekova i zdravstvenih troškova kontinuirano rastu. Iako mediji poput “Blica” pišu o gospodarskom napretku, stariji ljudi svakodnevno suočavaju se s grubom realnošću: moraju birati između lijeka i hljeba, između grejanja i struje, između dostojanstva i preživljavanja.
Jedan od najvećih problema je što se penzionisanje često doživljava kao nagli pad prihoda, uz istovremeni rast potreba – posebno u zdravstvenom smislu. Sa starošću dolaze kronične bolesti, potreba za redovnim pregledima, skupim terapijama i medicinskim pomagalima.
Novinari sa portala “Kurir” izvještavaju da sve više umirovljenika ne može pristupiti neophodnim lijekovima čak ni putem recepta, jer cijene rastu, a apotekarska mreža je često nepristupačna u ruralnim područjima. Za one koji žive sami, bez podrške porodice ili dodatnih izvora prihoda, takva situacija brzo postaje neodrživa.
Iako postoje određeni zakonski mehanizmi koji mogu poboljšati penzionersku situaciju, njihov domet je ograničen. Na primjer, zakon o rehabilitaciji žrtava političkog progona omogućava nekim građanima da dobiju priznanje dodatnog radnog staža, što se odražava na višu penziju.
Novinarka sa “Stil Kurira” istakla je da je ovo ne samo pravni korak, već i moralna obaveza društva prema onima čija su prava bila uskraćena iz političkih, vjerskih ili ideoloških razloga. Iako takva rješenja donose olakšanje pojedincima, ona ne mijenjaju ukupnu sliku – većina penzionera i dalje živi na rubu siromaštva.
Stariji ljudi danas računaju svaki dinar, planiraju svaku kupovinu i izbjegavaju troškove koji su nekada bili rutinski – poput posjeta rođacima, putovanja ili čak posjete frizeru. Koncept “zlatnih godina” kao vremena opuštanja i uživanja postaje iluzija za većinu. Umjesto toga, svakodnevni život pretvara se u matematičko preživljavanje, gdje se svaka odluka donosi kroz prizmu ograničenih sredstava.
- Posebno ranjive su osobe bez porodične podrške, one koje žive u samoći i pate od fizičkih i mentalnih bolesti, a često nemaju ni pristup osnovnim socijalnim uslugama. Ovaj problem nije samo ekonomski, već duboko društveni.
Stariji građani nose u sebi kolektivno iskustvo, znanje i vrijednosti koje su temelj svakog društva, a ipak ih se često tretira kao teret. Stručnjaci upozoravaju da se sustav mora redefinisati – da penzija ne bude simbolična nagrada nakon desetljeća rada, već stvarna osnova za dostojanstven život.
Potrebna su opsežna rješenja: jeftiniji lijekovi, proširena zdravstvena zaštita, više centara za starije, bolja dostupnost usluga i fleksibilniji socijalni programi. Bez tih promjena, čak i najveće povećanje penzija ostaje privremeno ublažavanje problema, a ne rješenje. Prava mjera napretka društva ne leži u makroekonomskim pokazateljima, već u načinu na koji tretira one koji su dugo i pošteno doprinijeli zajednici.
Poštovanje prema starijima ne može biti tek pitanje riječi – mora se ogledati u konkretnim politikama, dostupnim uslugama i pravu na život bez straha. Samo takav pristup omogućit će penzionerima da zaista dožive starost kao doba smirenosti, a ne kao novi oblik borbe za opstanak.
