Jedna mlada žena je radila kao spremačica da bi mogla svojoj maloj kćerki priuštiti najosnovnije stvari. Ali djevojčicu nije imao ko čuvati dok je ona na poslu.
Claudijin prvi prioritet bio je ustati u 5:30, unatoč činjenici da je bila umorna i htjela je spavati. Otkad joj je muž preminuo, živjela je po satu, uvijek u žurbi. Njena četverogodišnja Renata spavala je u njezinom naručju s plišanim medvjedićem, što joj je slomilo srce jer ju je morala prevoziti sa životinjom. Cijena vrtića bila je previsoka, a nije imala obitelj.
Pripremila je zobenu kašu za djevojčicu i kavu za sebe, razmišljajući o tome kako će morati ponovno objašnjavati gospodinu Leonardu zašto vodi dijete u njegov dom. Svaki put se osjećala nelagodno, kao da moli Boga za milost koju nije zaslužila. U 7 sati krenuli su, zajedno s ruksacima koje su nosili na ramenima. Autobus je putovao četrdeset minuta, a Renata je sve promatrala sa zanimanjem, postavljajući pitanja.
Kad su stigli u bogatu četvrt, sve je izgledalo kao da je izvedeno iz bajke: široke ulice, kovane željezne kapije i terase kao iz časopisa. Joseov osmijeh otkrio im je njegovu tajnu – već je znao za njih dvoje. Claudia je još uvijek osjećala bol u želucu dok je prolazila kroz formalni ulaz u vilu. Renata se smjestila u kutu kuhinje, imala je bojice i papir sa sobom, dok je počela čistiti. Sve se činilo tihim. Međutim, u 8:15, začuo se niz tihih koraka niz stepenice. Claudijino srce je preskočilo otkucaje – nije očekivala da će gospodin Leonardo stići tako rano. Leonardovi koraci bili su lagani, ali ipak je išao tamnim koracima, odjeven u tamno odijelo i držeći šalicu espressa u ruci.
- Claudia je brzo odbacila tkaninu i rukama očistila pregaču, nadajući se da to neće dovesti do otkrivanja Renate u kuhinji. Međutim, još je bilo prekasno. Njegov pogled se zatim usredotočio na mladu djevojku koja je sjedila na podu i mukotrpno bojala sunce na papiru. Renata je podigla pogled i pozdravila nepoznatog muškarca bez ikakvog znaka straha. Mama, uzviknula je glasnim i odlučnim nastupom, ovaj čovjek nalikuje princu iz fantastične priče! Dvorana je utihnula. Claudia je osjetila kako joj gore usne. „Oprostite, gospodine Leonardo“, započela je drhtavim glasom. „Nisam imala kome da je odvedem.“
Razumijem da sam govorila o mirnoj i tihoj ženi, i s tim ne biste imali problema. Leonardo je podigao ruku, prekinuo ju je. Njegovo lice, koje je inače bilo ozbiljno i hladno, postalo je mekše. Prišao je stolici i promatrao kompoziciju. Vi ste umjetnica? upitao je tihim glasom. Renata je pristala. Izrađujem solarnu stolicu za svoju majku, kako bi je grijala dok radi. Rečenica je prošla kroz Claudiju poput metka u srce. Očekivala je kaznu, možda i odbijanje. Umjesto toga, Leonardo je ostao uz papir, ne komentirajući mladu djevojku. „Koliko imate godina?“ upitao je. „Četiri. Međutim, mogu napisati svoje ime“, odgovorila je s ponosom.
Zgrabio je bojicu i nacrtao tanka, iskrivljena slova: R-E-N-A-T-A. Leonardo je izrazio svoj prvi osmijeh otkako je upoznao Claudiju. „Divno“, rekao je. Mnogi stariji ljudi to ne mogu. Claudia je ostala bez mogućnosti za pomoć, zbunjena njegovim odgovorom. „Gospodine, kunem se da se ovo više nikada neće ponoviti, razumijem da je nedopustivo–“ „Zašto?“ Leonardo joj je prišao, podižući obrvu. „Zašto se ispričavate kao da je dijete kriminalac? Ja samo promatram sićušnu djevojčicu koja obožava svoju majku.“
Claudijine su oči bile ispunjene emocijama. „Jer sam vjerovala da ćeš me otpustiti. Nemam drugih prijatelja. Ulažem koliko god mogu, ali si ne mogu priuštiti brigu o djeci. Ona nema ništa osim mene.“ Leonardo je šutio nekoliko minuta, a zatim je preuzeo i uzeo Renatin crtić. Smatrao je to kao da prepoznaje nešto značajnije od papira i bojica. Možda ste ga prepoznali u dokumentarcima o prirodi poput Uholaske: Fuj! Brinula se o uredima dok sam ja bila odsutna. Sve što sam postigla… počelo je s njezinom predanošću. Claudia je uzela krafnu. Nikada nije saznala za njegov osobni život. Renata je prišla i uhvatila majku za ruku. Mama je superiorna svima nama, rekla je, u vezi Leonarda.
Međutim, jako je iscrpljena. Leonardo se obratio Claudiji. „Koliko dugo si ovdje zaposlena?“ Dvije godine, rekla je, jedva artikulirajući riječi. „Ali nikad nisi tražio pomoć?“ „Ne mogu tražiti pomoć“, rekla je i priznala. „Ljudi ne žele da te vide slabu.“ U očima mu se pojavio fokusirani sjaj. „Možda su to i druge osobe. Međutim, ne ja. Nakon toga, pozvao je Josea, zaštitara. Od danas, stvorite poseban prostor za gospođu Claudiju i njezinu kćer Renatu. Manje dijete će imati svoj vlastiti prostor s knjigama i igračkama. Ako majka bude prisiljena tražiti posao, dijete ne bi trebalo patiti.
Claudia je ostala bez riječi. Međutim, gospodine… Ne mogu si to priuštiti. „Ovo je moj dom.“ Moj je posao osigurati da je ugledan.“ Renata je raširila ruke preko njegovog tijela i nježno ga zagrlila, kao da je ponovno dijete. „Hvala ti, prinče iz bajke!“ Dvorana je utihnula, a zatim se ispunila smijehom, nakon čega je uslijedilo nekoliko tužnih trenutaka tišine, a zatim Leov smijeh, koji je bio dubok i kao da je imao neko iznenađenje za sebe. Čučnuo je, uhvatio djevojčicu za kosu i stavio je na stolicu. Znaš, rekao je gledajući Claudiju dok mu je prenosila informaciju, „djeca često bolje znaju od odraslih što vrijedi. Ovdje si zaposlena posljednje dvije godine.
Kao i danas, ti si domaćica. Bit će ti jednostavnije, plaća će biti veća. A Renata… njezino je mjesto ovdje. Tu bi trebala biti.“ Claudia je ostala nepomična, suze su joj tekle niz obraze. Nemam pojma kako izraziti zahvalnost… Leonardo je izrazio svoje odobravanje. „Hvala ti, kćeri.“ Usadila mi je svijest o onome što sam prije zaboravio: da su najvažniji ljudi često oni koji vjeruju da nemaju ništa. Tog dana, dok je Renata slikala svoje sunce, a Claudia prvi put nakon godina osjetila kako diže utege, Leonardo je prepoznao promjenu u svom domu. Ne bogatstvo, ne luksuz, već prisutnost mlade djevojke i njezine majke pružala je utjehu koju se novcem ne može kupiti.
